Moderna književnost srušila je svemogućeg pripovjedača, a postmodernizam je dekonstruisao samu ideju naracije. Nepouzdani pripovjedači postali su uobičajeni motiv u književnosti i filmu – od Nabokovljeve Lolita do Fincherovog Fight Cluba. No, trend se mijenja: metamodernizam vraća pouzdani pripovjedački glas na nove i neočekivane načine.
Roland Barthes je u svom eseju Smrt autora (1967) naglasio da je pisanje “neutralan, složen, kos obzor u kojem subjekt nestaje, negativ gdje se gubi identitet, počevši od samog tijela koje piše.” U doba postmodernih i post-postmodernih narativa, ovo zvuči samorazumljivo. Danas gotovo niko ne pretpostavlja da film, roman, pjesma ili čak kratki video na društvenim mrežama ima stvarnu i direktnu vezu s autorom. Čak i najjednostavniji primjer – šestosekundni TikTok – doživljavamo kao performativan čin. Autentičnost sadržaja je iluzija, bez ikakve garancije. Onoga trenutka kada počne pripovijedanje, veza s realnim glasom prestaje. Sve što ostaje jeste narator – figura kojoj nikada ne možemo u potpunosti vjerovati.
Od Nabokovljeve Lolita (1955), preko Ishigurovog Never Let Me Go (2005), do Fincherovog Fight Cluba (1999), publika je naučila prepoznavati i željeti priče koje otkrivaju subjektivnu nepouzdanost. Vremenom, svaki narator postao je podložan sumnji. Tako smo, paradoksalno, ukinuli potrebu da razlikujemo pouzdane od nepouzdanih. Time je, u metaforičkom smislu, narator ubijen.
Povratak jedinstva
Prisjetimo se djetinjstva i bajki. Rečenica “Bilo jednom…” donosila je sigurnost i autoritet. Pripovjedač je znao sve, bio izvan svijeta likova. Upravo tu neravnotežu između svemogućeg glasa i ograničenih likova književnost je kasnije nastojala ukloniti. Nestao je viktorijanski roman sa svemogućim pripovjedačem.
George Eliot je u eseju Notes on Form in Art (1868) tvrdila da roman treba obuhvatiti “sve odnose povezane u cjelinu”. U Middlemarchu (1871) to postiže metaforom ogledala kroz koje samo pripovjedač vidi širu društvenu mrežu. Bez takvog glasa, nema jedinstva ni harmonije. Modernisti su, međutim, unijeli drugačiji pristup. Virginia Woolf u To the Lighthouse (1927) oblikuje roman kroz tok svijesti, gdje narativ lebdi između misli likova, bez potpune svemoći. Završetak romana ostaje u magli – čiji su to stvarno posljednji redovi, Lilyni ili pripovjedačevi? Pouzdanost nestaje, a subjektivnost dolazi u prvi plan.
Postmoderni lom
Postmodernizam je otišao korak dalje. Jean-Paul Sartre je tvrdio da u romanu nema mjesta privilegovanom posmatraču, dok je Mihail Bahtin svevidećeg pripovjedača označio kao “tiraniju monološkog”. Sumnja postaje osnovno pravilo.
Najpoznatiji primjer je Fight Club. Edward Norton, kao Pripovjedač, pita se: “Jesam li ja Tylerov loš san, ili je on moj?” Tyler Durden je i sve i ništa, oličenje podvojenog identiteta. Film je postmoderna dekonstrukcija – rušenje same ideje naracije. Međutim, nakon smrti pripovjedača, malo toga je ostalo. Ambigvitet je postao norma, a publika se navikla na nepouzdanost.
Metamodernistički zaokret
U eseju o Middlemarchu, Eugene Goodhart je ustvrdio da je “sveznajuća naracija možda nužna u svijetu punom suprotstavljenih perspektiva, jer upravo ona omogućava poštovanje različitosti koje postoje.” Upravo tu misao nastavlja metamodernizam – kulturni okvir koji oscilira između modernizma i postmodernizma.
U najnovijim primjerima književnosti i filma vidljiv je povratak pripovjedača. Greta Gerwig u filmu Barbie (2023) koristi glas Helen Mirren. Ona je svemogući glas Barbielanda, ali istovremeno i meta-pripovjedač, svjesna vlastite uloge. U jednoj sceni prekida radnju i ironično komentariše izbor glumice: “Margot Robbie je pogrešna osoba ako želite naglasiti da Barbie više nije lijepa.” Naracija se ovdje igra vlastitom konstrukcijom, ali istovremeno uspostavlja autoritet i povezuje publiku s pričom.
Metamodernizam vraća pripovjedača, ali ne u obliku viktorijanskog realizma, niti kroz postmoderni nihilizam. On kombinuje sve – svemoć, eksperiment i ironiju – u isto vrijeme. Pripovjedač ponovo postaje sredstvo razumijevanja svijeta, ali s dozom samosvijesti i igre.
U današnjem vremenu više ne moramo strahovati od granice između fikcije i istine. Metamodernizam nas podsjeća da i u fikciji može postojati istina, da reference grade povezanost i da je pripovjedač samo još jedan alat u stalnoj potrazi za smislom.
Izvor: iai.tv
Prevod: E-volucija.com
