Izvor: imdb.com
Postoje klasici, a onda iza njih kultni filmovi, a onda nakon njih stoje filmovi koji imaju uvjete da budu jednim od prvo dvoje, ali i mane koje im oduzimaju tu titulu. Svi smo gledali filmove kao što su Blade Runner 2049, Interstellar, Children of Men i District 9, ali naslovi koji su našli svoje mjesto na ovoj listi nisu bili toliko uspješni kao navedeni, no to ih ne čini ništa lošijim, štaviše neki su čak jednako dobri.
Dredd, Pete Travis (2012.)
Ovaj je film od svog izlaska uspio sakupiti pristojnu bazu fanova, zbog čega je kasnije doživio i svoju stripovsku adaptaciju. Međutim, kada je pušten u kina Dredd nije uspio opravdati očekivanja zaradivši jedva nešto više od samog budžeta filma. Karl Urban je uspio odglumiti Dredda čak i bolje nego S. Stalone (što nije veliki problem). Dredd se osim sirovom akcijom odlikovao i jako dobro izvedenim specijalnim efektima te dinamičnom radnjom koja od trenutka kada počne drži pažnju gledatelja sve do samog kraja.
Chronicle, Josh Tank (2012.)
Filmovi bazirani na found footage motivima su već stara priča i više nikoga ne uzbuđuju. Chronicle je 2012. došao u pravi trenutak kada je došlo do strašnog zasićenja s navedenim filmovima. Ovaj je film, međutim, unio dozu inovativnosti i osvježenja u svijet filma tako što je u cjelosti baziran na snimcima iz različitih izvora kao što su video kamera, mobiteli, nadzorne kamere itd. Pri tome je otišao i u prostor drugog žanra, s obzirom da su found footage filmovi još od Blair Witch Project korišteni samo u hororima. Režiser Josh Trank tako je snimio priču o postanku heroja koja je uistinu inovativna i specifična, te zbog toga zaslužuje veću pažnju negoli je trenutno dobija.
Never Let Me Go, Mark Romanek (2010.)
Alex Garland je ime koje će se nekoliko puta ponoviti na ovoj listi. On je scenarista i režiser zadužen za neke od najkvalitetnijih sci-fi filmova u 21. stoljeću. Radio je scenarij za već spomenuti Dredd, a prije toga je radio i scenarij za Never Let Me Go, ekranizaciju istoimenog romana poznatog pisca i nobelovca Kazuo Ishiguroe. Romantična drama s tek rijetkim naznakama znanstvene fantastike na gledatelje djeluje relativno hipnotički, pobuđujući u njima cijeli spektar emocija: od tuge, simpatije, suosjećanja do razočaranja i ljutnje. Dakle, jedan pravi emotivni koktel koji je Garland s dosta uspjeha uspio prenijeti u drugi medij.
Annihilation, Alex Garland (2018.)
Ovaj film, istoimeni roman na osnovu kojeg je baziran, te njegov režiser će biti dijelom svake liste koju budem kreirao a da je vezana za naučnu fantastiku i srodne teme. Veliki sam fan i romana i filma, te mislim da mnogi ljudi ovom filmu nisu dali pravu šansu. Problem kod Annihilation je što počiva na tradiciji koju su dobro ugazali Tarkovsky, Asimov i slični autori, te koji poput utvara stoje iznad svakog budućeg djela koje se odluči poči tom stazom. Potonji autori su klasici s razlogom, ali to ne znači da i neki drugi, ako već ne mogu doći na njihov nivo, a onda barem u istu grupu ili onu drugu, kultnu. Alex Garland je s Ex Machina dokazao da može, a Annihilation je samo mlađi brat kojemu je dovoljno da sjedi i kutku i bude ponosan što je tu.
Anon, Andrew Niccol (2018.)
Anon je smješten u relativnu budućnost u kojoj ne postoji anonimnost. Svi su priključeni na mrežu te su svi izloženi svakodnevnom nadgledanju zahvaljući implantima u očima. Anon, za razliku od većine filmova s ove liste, ima jako spor tempo, te je u potpunosti fokusiran na misteriju i razvoj priče. Najkraće rečeno, Anon podsjeća na svojevrsni sci-fi noir film. Definitivno film vrijedan pažnje.
Southland Tales, Richard Kelly (2006.)
Režiser Richar Kelly je svoje ime ubilježio u sve filmofilske liste koje će se pisati ovoga stoljeća sa svojim filmom Donnie Darko. Međutim, njegov drugi film Southland Tales nije uspio steći kultni status kao prvi. Ovaj film definitivno nije za svakoga (i sam sam prvobitno imao problem s njim), no Southland Tales subverzivno pristupa temi naučnofantastičnog, on ne podliježe tradicionalnim narativnim zamkama, te ljulja ustaljene forme pripovijedanja pokušavajući istovremeno film postaviti kao ogledalo društva. Southland Tales je jedan postmodernistički ludi performans i ostvarena vizija pravog autora i umjetnika.
Upgrade, Leigh Whannell (2018.)
Neosporno podsjećajući na Blade Runnera ovaj film priči o androidima, distopijskoj budućnosti, čipovima i slično daje joj još malo svježine. Brutalan, eksplicitan, nabrijan Upgrade, iako na trenutke predvidljiv, svojom nevjerojatnom karizmom i humorom (primjer na kojem Shane Black treba naučiti) uspijeva prikriti svoju predvidljivost. S izvrsnom glumom, blistavim settingom i balansiranim tempom definitivno obećava užitak. Ako ga niste do sada pogledali, Upgrade vam treba biti prvi na watchlisti od svih naslova s ove liste.
Sunshine, Danny Boyle (2007.)
Još jedan scenarij na kojem je radio Alex Garland, te ujedno i druga suradnja, nakon 28 Days Later, između njega i režisera Dannyja Boylea. Sunce umire i ljudi imaju plan kako da ponovo zapale vatru u njegovoj utrobi. Put do Sunca je dug, a nakon što problemi na brodu počnu, posada se neće boriti samo za svoj život, već i za život cijelog čovječanstva. Boyle i Garland uspijevaju izgraditi film koji će iza svoje naučnofantastične premise skrivati i elemente horora, zbog čega napetost neće popuštati do kraja. Sunshine je ujedno i jedan od zaboravljenih filmova kojemu se, u konačnici, vrijedi vratiti i u 2019. godini.
Attack the Block, Joe Cornish (2011.)
Attack the Block je britanska naučnofantastična horor komedija i prvijenac režisera Joea Cornisha. Ovaj je film također odgovoran za lansiranje karijere sada već popularnog Johna Boyege. Attack the Block blistavo kombinuje zabavu i horor, a efekti stvorenja su jedan od razloga zašto ova avantura uspješno funkcionira. Film je, međutim, ostao poprilično nezapažen, baš kao i njegov režiser, koji je nakon njega radio kao autor na Ant-Manu, nije uspio ostvariti značajniji uspjeh.
The Man from Earth, Richard Schenkman (2007.)
Scenarij filma potpisuje Jerome Bixby, pisac i scenarist najpoznatiji po svom radu na Star Trek serijalu koji je na njemu radio još od 60-ih godina da bi ga završio pred samu smrt.
U The Man from Earth prisustvujemo oproštajnoj zabavi profesora Johna Oldmana koja će se ubrzo pretvoriti u iscrpno ispitivanje i istraživanje misterije čovjeka koji je star više od 14,000 godina. Schenkman u veoma malom prostoru s puno likova uspijeva stvoriti nevjerojatnu napetost. Replike koje se redaju prolaze kroz polja mnogih društvenih nauka: od antropologije, filozofije, teologije, historije, psihologije itd. Međutim, slalom kroz naučne discipline i rečenice nipošto ne zaboravlja gledatelja. On uspijeva pokrenuti maštu i misao kod potonjeg, uspijeva ga potaknuti da se zapita mnogobrojna pitanja, a pri tome i da uživa u svim tim saznanjima. U svakom slučaju, jedna jako dobra filmska poslastica koja tjera na razmišljanje i razlučivanje toga što istina jest, a što nije.
Glass, M. Night Shyamalan (2019.)
Glass, kao i njegov prethodnik Split, dijelovi su trilogije koja je relativno zakasnila barem deset godina. No, upravo je zbog toga danas podložna sticanju kultnog statusa. U svijetu u kojem MCU filmovi vladaju u žanru heroja, a DC tek počinje sa svojim univerzumom, te još pokojim Sonyjevim naslovom, nema puno inovativnosti i šarolikosti među filmovima superheroja. Svi se, u suštini, svode na istu dimenziju. Shyamala ipak uspijeva snimiti film koji je relativno drugačiji, a pri tome uspijeva izbjeći prokletstvo koje ga je pratilo još od Znakova. Glass je solidan film, te uz Unbreakable i Split, čini trilogiju koju će u budućnosti itekako vrijediti pogledati.
Cloud Atlas, Tom Tykwer i Wachowski sestre (2012.)
Cloud Atlas je ambiciozna ekranizacija istoimenog romana Davida Mitchella koji je u mnogo čemu kompleksan i zahtjevan. Rezultat te ekranizacije je jedno dugo filmsko iskustvo koje je uspjelo ostati vjerno svome predlošku, a opet postići filmsko jedinstvo kompozicije, smisla, dinamike i stila. Prelijevanje jedne priče u drugu je blistavo izvedeno odabirom istih glumaca za više uloga. Sve je savršeno uklopljeno i besprijekorno radi. Sestre Wachowski su s ovim filmom pokazale da uspjeh Matrixa nije bio samo slučajnost. Ipak, ovaj je film blago rečeno propao u kinima. Da li zbog dužine, kompleksnosti teme i radnje ili pak nečeg trećeg, ne znam. Jedno je, bez sumnje, jasno – ovo je jedna od kvalitetnijih ekranizacija jednog kvalitetnog romana, te aslužuje puno veću pažnju nego što je dobila prilikom njenog izlaska.
The Signal, William Eubank (2014.)
Ovaj je film na ovoj listi jer je jedan od onih guilty pleasure naslova. Film počinje kao found footage film, ali kasnije se prebacuje na standardnu fotografiju, koja prati tri osobe koje su bile žrtve nepoznatog eksperimenta. No, nakon što odluče pobjeći, uvidjet će da nemaju baš previše izbora gdje krenuti. Film napetost gradi kroz misteriju i nepoznato, a radnju pratimo iz pozicije Nica. The Signal funkcionira na principu Shyamalanovih filmova, tačnije sve što je izgrađeno tokom filma vodi ka preokretu ili velikom otkriću.
Midnight Special, Jeff Nichols (2016.)
Midnight Special počinje od sredine zapleta i u nastavku se ne oslanja na ekspoziciju. On publiku tretira s poštovanjem i omogućava im da tokom čitavog filma, poput slagalice, slažu razloge i događaje. Film nam daje tek toliko detalja da bi ga razumili, ali premalo da bi shvatili šta se dešava. U istom duhu je izveden i sam kraj, što gledatelje kasnije ostavlja u poziciji gdje se pitaju, pokušavaju dati pravu analizu i interpretaciju. Midnight Special je zasnovan kao film ceste, te i sama atmosfera podliježe tome. No, upravo zbog svega toga, bepoznanica i ritma i stila, film funkcionira savršeno i uvjerljivo u svom izvršenju.
Predestination, Spierig braća (2014.)
Putovanje kroz vrijeme je, možemo reći, postao praktično trivijalan motiv u filmovima. Nakon desetina (možemo li reći stotina) naslova toga tipa, teško je pronaći neki novi pristup toj temi. Ipak, iako ustaljen, motiv putovanja kroz vrijeme i dalje zna proizvesti jako kvalitetne filmove. Predestination je jedan od njih. Agent biva poslan u prošlost kako bi zaustavio teroristički napad. Iz ove jednostavne premise kasnije će izaći tako puno preokreta i zapleta da ih je ovdje nemoguće pobrojati. Koliko u suštini film prati zakone putovanja kroz vrijeme praktično nije niti bitno. Ono što je bitno jeste da je ovo jedan jako uzbudljiv sci-fi film o kojem se ne govori onoliko koliko on zaslužuje.
About Author
