Kolaž napravljen u BeFunky
Za ljubitelje horor filmova, 2024. godina bila je izuzetna. Vitalni i uzbudljivi horori poput Nosferatu, Red Rooms, I Saw the TV Glow i Longlegs osvojili su kritiku i ostvarili značajan uspjeh na kino-blagajnama. Ipak, prema ovogodišnjim nominacijama za Oscara, teško bi se moglo zaključiti da je horor žanr imao tako dobru godinu.
Izuzetak je The Substance, rijedak horor koji je privukao pažnju Akademije i zaradio pet nominacija, uključujući onu za najbolji film. No, većina drugih zapaženih horora iz prošle godine ostala je izvan glavnih kategorija – što je nastavak dugogodišnjeg ignorisanja žanra koje od puke radoznalosti prelazi u sramotnu praksu.
Era stvarnih užasa
Odbijanje da se horor prepozna kao relevantan filmski žanr posebno djeluje nesvjesno u vremenu kada upravo horor najjasnije odražava savremeni osjećaj sveprisutnog straha. Živimo u eri stvarnih užasa – klimatskih katastrofa, političkih nemira, dehumanizacije pod utjecajem tehnologije – pa nije ni čudo što mnogi najsmjeliji filmski autori koriste horor da bi nam reflektovali te anksioznosti i pomogli nam da ih obradimo.
Kao što su četrdesete bile definisane film-noirom, pedesete vesternima, a sedamdesete paranoičnim trilerima o zavjerama, današnje vrijeme može se nazvati zlatnim dobom horor filma. Ovaj žanr odavno zaslužuje status „prave“ kinematografije, zajedno s Oscarima koji to potvrđuju.
Naravno, nisu svi horori isti – termin obuhvata sve od jeftinih tinejdžerskih slasher filmova do Kad jaganjci utihnu, jedinog horora koji je osvojio Oscara za najbolji film. Ako uzmemo u obzir bilo koje ostvarenje čiji je primarni cilj da uplaši ili uznemiri publiku kroz mračan i uznemirujući sadržaj, ostaje činjenica da je od 1929. godine samo sedam horora nominovano za najbolji film. Ove godine The Substance, nesvakidašnji spoj arthouse ambicija i B-film krvoprolića, ušao je u tu rijetku grupu.
Sve osim horora
Lista ključnih američkih horor filmova koje su Oscari potpuno ignorisali počinje s Drakulom iz 1931, proteže se kroz Noć živih mrtvaca (1968) i Isijavanje (1980), a nastavlja do The Fly Davida Cronenberga, koji je 1987. bio nominovan samo za šminku, što je toliko razočaralo Jeffa Goldbluma da je o tome razgovarao s terapeutom.
Nominacija za The Substance mogla bi djelovati kao pozitivan pomak. Ovaj body horror o propaloj glumici koja traži način da zaustavi starenje, ali doživljava jezive posljedice, spaja gadljivost s društvenom kritikom. Film je pored nominacije za najbolji film osigurao i priznanja za Demi Moore te režiserku Coralie Fargeat.
Međutim, Akademija i dalje prihvata horor samo kada može da se fokusira na sve osim na horor – na društvenu poruku, očiglednu alegoriju ili sentimentalnu povratničku priču o nekom glumcu. Gene Siskel je još 1987. tvrdio da je Goldblum zaobiđen jer The Fly „nije imao očitu društvenu poruku“. Iako su protekle decenije donijele inovativni found-footage horor (The Blair Witch Project), nadrealističke filmove Jordana Peelea (Get Out, Us, Nope) i uznemirujuće vizije Arija Astera (Hereditary, Midsommar), akademijska nezainteresovanost ostaje nepromijenjena.
Zašto takav nedostatak poštovanja? Horor još uvijek nosi reputaciju „niskog“ žanra, što seže do kičastih B-filmova sredinom prošlog vijeka. Kada je The Fly ignorisan, Siskel je spekulisao da su „stariji članovi Akademije“ bili odbijeni scenama „gađenja“ i da film vjerovatno nisu ni pogledali.
Horor globalno cvjeta
To ignorisanje je danas još nelogičnije. Horor nije više samo žanr za „čudake“ koji su nekada pohodili ponoćne projekcije – to je jedan od rijetkih žanrova koji i dalje može privući publiku u kina za originalne filmove van velikih franšiza. Pogledajmo uspjeh prošlogodišnjeg Longlegs, jezivog omaža Kad jaganjci utihnu, koji je zahvaljujući genijalnoj marketinškoj kampanji i upečatljivoj izvedbi Nicolasa Cagea zaradio preko 125 miliona dolara, postavši najuspješniji nezavisni film godine
2024. godina je bila i godina novog vala autorskog horora. Robert Eggers je svojim erotski mračnim rimejkom Nosferatua zaradio četiri nominacije, ali samo u tehničkim kategorijama. Jane Schoenbrun je s I Saw the TV Glow donijela arthouse hit koji je bio jednako dobar kao bilo koji film prošle godine – i još jedan primjer originalnog horora koji Oscari uporno previđaju. Ovaj film koristi linčijansku nadrealnost da istraži rodnu disforiju i osjećaj otuđenosti, ali Akademiji je bio ne samo nevrijedan već i nevidljiv – tim tragičnije nakon nedavne smrti Davida Lyncha, Schoenbrunove velike inspiracije.
Srećom, horor globalno cvjeta. Danski periodni triler The Girl With the Needle nominovan je za najbolji međunarodni film, kanadski Red Rooms osvojio je kritiku, a južnokorejski Exhuma postao hit na blagajnama. Demi Moore je zasluženo nominovana za svoju izvedbu u The Substance, potvrđujući da horor često donosi najpamtljivije, pa i najluđe glumačke izvedbe. No, čak i kada su Moore i Hugh Grant dobili nominacije za Zlatni globus, bili su svrstani u kategoriju komedije ili mjuzikla – apsurdna klasifikacija koja pokazuje koliko je nagradni sistem nespreman da odvoji vrijeme i pažnju za horor.
Nešto društveno “važnije”
Kada je Get Out 2018. nominovan za najbolji film i osvojio Oscara za najbolji originalni scenario, činilo se da će horor konačno dobiti priznanje koje zaslužuje. Ipak, dok se horor razvija i donosi sve više inovativnih i značajnih filmova, nagrade rijetko prate taj progres. Ovogodišnje nominacije potvrđuju da će Akademija povremeno priznati horor – ali samo ako može u njemu vidjeti nešto drugo, nešto društveno „važnije“.
Ali horor ne treba poseban izgovor da bi bio priznat. Njegova moć da nas užasne, uzbudi i natjera na razmišljanje o najdubljim strahovima čini ga najvažnijim filmskim žanrom današnjice. Vrijeme je da Akademija prestane zatvarati oči.
By Zach Schonfeld, The New York Times, January 24, 2025
About Author
