Izvor: A.frame - Oscars.org
Prije šest godina svijet je potonuo u tišinu, gdje je svaki najmanji zvuk značio smrt, u majstorskom žanrovskom ostvarenju Johna Krasinskog, „A Quiet Place“. „A Quiet Place“ nije izmislio toplu vodu, ali je koristeći slijepa vanzemaljska čudovišta koja love sluhom, ispričao dramsku priču o svijetu tišine u kojima se ljudi ne razumiju jer ne komuniciraju dovoljno, o ljubavi koju ne znaju iskazati i samonametnutoj grižnji savjesti zbog tragedija nad kojima nemamo kontrolu, kao i požrtvovanosti oca prema svojoj porodici koja daje nadu čovječanstvu u bolje sutra.
Neočekivani uspjeh na kino blagajnama (na 17 miliona budžeta film je zaradio skoro 350 miliona) je značio nastavak porodične sage u svijetu tišine, ali i uspostavljanje franšize što je mač s dvije oštrice jer da li je nekad franšiza doista potrebna? Nije li priča ispričana? Drugi dio je nastavio priču o porodici koja je ostala bez oca nakon što su otkrili način kako pobijediti čudovišta. Mada je izgubio nešto od šarma originala, nastavak je bio dobar uz pokušaj prizivanja istih emocija kao u originalu, što je nemoguće jer je glavni razlog tome hemija između Krasinskog i Blunt, supružnika i u pravom životu. Sama scena plesanja u podrumu pokazuje koliko je zapravo moćna ta njihova ljubav. Svaki pogled, svaki dodir svjedoči tome.
Komad pizze
Dok čekamo treći dio i nastavak priče iz drugog dijela, servirana nam je priča iz istog univerzuma. Priča o prvom danu invazije nazvana jednostavno „A Quiet Place: Day One“. Sam naslov sugerira da bi možda mogli otkriti nešto novo o vanzemaljskim stvorenjima koja prave pustoš po svijetu. Već iz drugog dijela znamo kako su došli. Ovdje nas Michael Sarnoski, koji je režirao film i napisao scenarij po priči koju je zamislio sa Krasinskim, lagano uvodi u priču predstavljajući Samiru (Lupita N’Yongo), pjesnikinju koja živi u domu za umiruće. Iako joj ideja posjete New Yorku kako bi prisustvovali lutkarskoj predstavi nije zanimljiva, prijedlog da pojede pizzu jeste, pa pristaje krenuti na put.
Zanimljivo je da upravo ta obećana pizza postaje pokretač priče, te sve do samog kraja ne znamo zašto toliko Samira žudi za komadom pizze u silnoj panici i početku kraja svijeta. Ta pizza je njena posljednja želja, uspomena na dane koje je provodila s ocem kada bi nakon njegove svirke svratili do pizzerije.
Dok se svijet oko nje ruši, Samira hrabro kroči prema Harlemu i na svom putu upoznaje nekoliko likova koji je ubrzo napuštaju (djeca koja se skrivaju ispod fontane gdje ih čudovišta ne mogu čuti, Henrija kojeg tumači Djimon Hounsou, a već smo ga upoznali u drugom dijelu serijala), no jedan od njih ostaje uz nju, Eric. On je prati, najviše zbog šoka koji je pretrpio i straha i nevoljno, njih dvoje se sprijateljuju i nastavljaju put ka pizzeriji.
Kreativne nesuglasice
Priča ovog filma nije pretjerano jaka i scenarij stoji na klimavim nogama, no to ne sprječava Lupitu da iz ponuđenog izvuče maksimum i pruži uvjerljivu ulogu umiruće žene koja samo želi da ispuni posljednju želju prije nego umre i proživi lijepe uspomene. S te strane, film je emotivan, no nedovoljno da bi bio na nivou prethodnika jednostavno jer sama Lupita nije dovoljna i nedostaje joj podrške u vidu boljeg scenarija. Joseph Quinn radi isto sa svojim likom Erica, izvlači maksimum iz onoga što mu je ponuđeno. Sarnoski u nekoliko navrata pruža gledateljima osjećaj napetosti, međutim te scene su generične i klišeizirane, pa samim tim gube na efektu. Ubijeđen sam da bi Jeff Nichols ponudio bolji film da nije otišao s projekta, uprkos završenom scenariju, zbog kreativnih nesuglasica sa Krasinskim.
„A Quiet Place: Day One“ nije pretjerano loš film i može se pogledati, mada nije neophodno. Izvlači ga ponajviše gluma, ali pati zbog slabog scenarija. Više je neka osrednja fan fiction priča smještena u već ostvareni univerzum drugog autora.
About Author
