Foto by E-volucija
„Neka knjiga, ma kako da je tužna, ne može biti toliko tužna kao jedan život.“ Ako bi me pitali kojom bih rečenicom predstavio ovo maestralno djelo mađarske spisateljice Agote Kristof, izgovorio bih ovu. Kristof, koja je relativno kasno (u svojoj 51. godini) objavila svoj prvi roman po imenu Velika sveska po vlastitim riječima nikada nije imala plan da nastavi tu mračnu priču o blizancima koji odrastaju s bakom usred ratnih zbivanja te prolaze kroz stvari koje niti jedno dijete ne bi smjelo proći. Ipak je napisala dva nastavka koji se međusobno pobijaju te nam je tako servirala jednu od najboljih literarnih zagonetki poigravajući se s čitateljima kroz tri dijela svoje Blizanačke trilogije ili Knjiga laži (Velika sveska, 1986, Dokaz, 1988, Treća laž, 1991.).
Nakon što pročitate ove knjige, shvatit ćete da su one zapravo evolucija same Agote i da su morale biti napisane u tom obliku, na način koji je Kristof odabrala (u formi mi-on-ja) i da nikako drugačije ne bi funkcionirale. Agota je prvi dio započela kao zapisivanje svojih sjećanja iz djetinjstva, crtica što je dovelo do kratkih poglavlja, koje uprkos svojoj dužini ostavljaju jak dojam. Ispisan jednostavnim stilom, ogoljenim od ukrasa i toplih emocija, Velika sveska donekle nalikuje bajci sa svojom kućom na kraju grada, starom vješticom i dvoje djece, ali tu nema podjele na dobro i loše. Barem ne one jasne.
Usamljenost kao nit vodilja
Svi likovi plutaju u sivoj zoni između dobrog i lošeg dok se sami blizanci vode vlastitim kodeksom morala i ponašanja, pa tako pristaju na sve i rade sve ono što im se čini ispravnim ili moralnim, te ipak na kraju pokazuju određene emocije. Čak i njihova baka, koju nazivaju vješticom, a maltretira ih od samog dolaska, iskazuje emocije na kraju. Zapazit ćete i da su njih dvojica jedini likovi koji nisu usamljeni za razliku od drugih.
Zečja Usna, djevojčica koja živi s majkom u siromaštvu, jedan je od najtragičnijih likova koje ćete susreti u književnosti. Odbačena od društva, usamljena, žudi za bliskošću toliko da se nudi svima pa i blizancima, ali je niko ne želi. Druga djeca je šikaniraju te se kao takva podaje psu jer je to jedina bliskost koju osjeća. Na kraju radosn dočeka „oslobodilačku vojsku“ i umre s osmijehom na licu nakon grupnog seksa ili silovanja, zavisno od toga kako ćete protumačiti njen čin i činjenicu da je to zapisano u svesci dječaka kao „apsolutna istina“, koju su mijenjali po vlastitom nahođenju. Nije samo ona usamljena, vidjet ćete čitavu plejadu usamljenih likova. Zapravo je usamljenost jedna od glavnih tema koja se provlači kroz sve tri knjige, tu su još i otuđenost kao i potraga za identitetom, ličnim i nacionalnim.
Kosturi u ormaru
Drugi dio se nastavlja tačno tamo gdje je prvi dio stao te priča priču o jednom bratu, onom koji je ostao, Lukasu i njegovom pokušaju da dokaže postojanje svog brata dok živi s kosturima svoje prošlosti u ormaru. Doslovno, ne metaforički. I pokušava da bude otac nevoljenom djetetu koje nije njegovo. Treći pripovijeda upravo taj brat koji je otišao, uvjeren u smrt koja mu se bliži. Vratio se u Mali Grad kako bi pronašao brata da bi nas Agota počastila jednim tvistom na sredini romana, pa prebacila naraciju iz Klausa u Lukasa.
Pojednostavljeni stil, koji može zasmetati nekima, mijenja se kroz romane, ali ne pretjerano. Ostaje sveden, tek nadograđen izbacivanjem infantilnih rečenica za koje se namjerno odlučila jer je u to vrijeme gledala školske radove svog sina, pa je kopirala njega te je tako pisala o svojim sjećanjima. Ona kaže da je svedeni stil zapravo rezultat njenog učenja francuskog i pisanja poezije koje se zasitila. Poezija joj je bila previše emotivna i raskošna, stoga se odlučila za suhi pristup, bez pretjeranih emocija. Također, njeno dugogodišnje pisanje pozorišnih komada je itekako utjecalo na njen stil pa ćete često imati osjećaj da se pred vama odvija predstava ili da čitate dramski tekst.
Dvije polovine jednog bića
Pozadinu ovog neobičnog romana treba potražiti u životu same Kristof pa ćete tako pronaći mnoge elemente istog u ovoj trilogiji što će vam dati određen uvid u ovu prekrasnu alegoriju fragmentirane ljudske psihe, čežnji za onim što je ostavljeno, potrazi za sobom. Shvatit ćete i to da su romani nastali kao terapija same spisateljice u borbi protiv depresije jer se i to proteže kroz njih, pisanje i potreba za istim. Lukas i Klaus, toliko očevidan anagram, nisu niko drugi do alter ego Agote, dvije polovine njenog bića.
Slojevi i slojevi ovih romana se postepeno otkrivaju, u sebi kriju već navedene motive, ali i tragične sudbine ljudi, neimenovanih kao u prvom dijelu, od ratnih stradanja; kriju cijeli jedan život spisateljice i njene porodice. Neki će čak reći da krije i podjelu Evrope, kao Slavoj Žižek, što nije daleko od istine mada je srž ovog djela sama Kristof i njena unutrašnja borba jer je „Blizanačka trilogija“ upravo to, opis nje i njenog previranja upakovan u sjajnu alegoriju.
„Blizanačka trilogija“ predstavlja od najčudnijih i najmoćnijih romana savremene evropske književnosti, u to nema sumnje.
About Author
