Ako redovno pratite filmove ili serije na nekoj streaming platformi, sigurno znate koliko je sadržaj zasnovan na postojećem intelektualnom vlasništvu (IP) i dalje tražen. Razvijanje potpuno nove serije ili filma košta mnogo, pa je uvijek sigurnije osloniti se na već postojeću knjigu ili kratku priču – što je sjajna vijest za sve koji pišu narativnu fikciju.
Ipak, postoji jedna tajna u filmskoj industriji koju možda ne znate: kratke priče mnogo je lakše pretočiti u dvosatni film nego čitave romane. Dobar dokaz za to su The Invisible Man, Brokeback Mountain, Arrival, Breakfast at Tiffany’s, 3:10 to Yuma, Apocalypse Now, Memento, All About Eve, Secretary i The Shawshank Redemption – svi ovi poznati filmovi nastali su prema kratkim pričama.
Zašto je kratka priča pogodnija za film od opsežnog romana? Postoji pet glavnih razloga, piše screencraft.org.
Ograničen broj likova
Kratke priče obično imaju najviše tri lika: protagonista, antagonista i katalizatora – onog koji pokreće radnju i prisiljava protagoniste na promjenu. Zbog malog broja likova fokus je na glavnom problemu, pa su sukobi i prepreke vrlo jasni. Roman može sadržavati mnoštvo sporednih likova i zapleta koji su prekomplicirani ili se predugo razvijaju. Kratka priča ostaje jednostavna i usredotočena.
Radnja počinje što bliže vrhuncu
Budući da kratke priče sadrže između 3.000 i 10.000 riječi, ima mjesta samo za jedan ključni događaj, problem ili zadatak. Kad radnja počne samo danima, satima ili čak minutama prije vrhunca, priča odmah dobija na hitnosti, a glavni lik se suočava s problemom bez odgađanja. Ovo odlično funkcioniše u filmu jer znamo da će se glavni problem razriješiti za otprilike dva sata, što stvara zadovoljavajuće iskustvo.
Jedinstveno i intrigantno okruženje
Kratke priče namijenjene su da se pročitaju u jednom dahu i da čitaoca odvedu u drugačiji svijet – baš kao što to čine filmovi. Dio užitka leži u istraživanju novog svijeta u kojem se radnja odvija. Bilo da je riječ o prašnjavom Divljem zapadu u filmu 3:10 to Yuma (prema priči Three-Ten to Yuma) ili o svemirskom brodu u 2001: A Space Odyssey (zasnovanom na priči The Sentinel), takvi vizuelno upečatljivi svjetovi lako se prenose na film. Romani mogu imati zanimljiva okruženja, ali kratke priče često preuzimaju veće rizike, pa ne čudi da se mnoge naučnofantastične priče pretvaraju u filmove.
Bez prostora za prošlost likova
U kratkoj priči svaka riječ je važna. Detalji o prošlosti likova svedeni su na minimum ili ih uopće nema, osim ako direktno ne utiču na radnju. Ako protagonist spomene kako je kao dijete zamalo utopio u jezeru, vjerovatno će ključna scena uključivati vodu. Filmovi su, na kraju krajeva, niz uzbudljivih slika povezanih jasnim dijalozima i konkretnim radnjama – što preciznije, to bolje. U Mementu (prema priči Memento Mori) Leonard Shelby (Guy Pearce) koristi Polaroid fotografije koje su ogroman dio njegove potrage.
Bude snažne emocije
Najmoćniji element koji se često izdvaja jeste emocija koju priča izaziva. Svrha svake priče, bez obzira na medij, jeste da publiku duboko pogodi i omogući im katarzu. Posmatranje nečijeg traumatičnog, opasnog iskustva na ekranu pomaže da se suočimo s vlastitim traumama i često pronađemo nadu. Istraživanje osnovnih ljudskih potreba poput opstanka, ljubavi, slobode ili pravde uvijek nosi snažan emotivni naboj. It’s a Wonderful Life je božićni film (prema priči The Greatest Gift), ali glavni problem Georgea Baileyja (James Stewart) je to što želi da nikad nije bio rođen – što je vrlo emotivna premisa koja mu omogućava da shvati zašto je vrijedan života. Iskupljenje je moćna tema i u vesternima i u sudskim dramama, a često je dirljivo vidjeti kako se lik žrtvuje za drugoga, čak i po cijenu života. Kratka priča fokusira se na određenu emociju i daje filmu prostor da je istraži do kraja – i da duboko dirne publiku.
