Izvor: collider.com
Dennis Villeneuve je prije nekoliko godina imao težak zadatak pred sobom, snimiti nastavak kultnog Blade Runnera, filma kojeg izuzetno cijeni. Naći će se oni koji će reći da je njegov Blade Runner 2049 promašaj u odnosu na klasik Ridleyja Scotta, predug i dosadan, no jedna stvar je sigurna. Blade Runner 2049 možda nije najbolji Villeneuveov film kad se pogleda ostatak njegovog opusa, ali je odradio odličan posao i svijet Blade Runnera dostojanstveno uveo u novu eru dokazavši da je moguće spojiti arthouse i žanrovsku komercijalu. Dotakavši se adaptacije Dine Franka Herberta, čiji je inače ljubitelj, kao da je još jednom želio pokazati ljudima da voli izazove i da je moguće snimiti epski spektakl koji koketira s arthousom.
Iako je Dina bila i ostala sinonim kvalitetnog i slojevitog naučno-fantastičnog romana, ekološka alegorija Franka Herberta se pokazala kao tvrd orah što se tiče adaptacije (barem one filmske, ne televizijske). Prvobitno je Alejandro Jodorowski imao zamisao da snimi 10-satni film u čiju su produkciju bili uključeni Pink Floyd, H.R. Giger, Moebius, Salvador Dali, Alain Delon, Orson Welles i brojni drugi, no na (ne)sreću film je propao jer je pojeo popriličan dio budžeta prije samog početka snimanja. Ona druga, na kojoj je radio Ridley Scott pa se povukao, te snimio gorespomenutog Blade Runnera, da bi je preuzeo David Lynch postala je kultni klasik, iako je prilikom izlaska bio propast u svakom smislu te riječi i, ruku na srce, čisti je haos zbog uplitanja studijskih glavonja, kako je to Lynch izjavio.
Dina, dio prvi
Villeneuve je ušao u priču s idejom o dva filma koji bi bili temeljeni na prvom romanu Herbertovog serijala o pješčanom planetu i melanžu, začinu koji život znači, što je jedino ispravno razmišljanje ako se želi predstaviti priča na pravi način, a da se izbjegne zbrka koja će odbiti sve one koji nisu upoznati s literarnim predloškom i ljubitelje istog. Tako je „Dina, dio prvi“, kako glasi podnaslov u IMAX kinima, tek uvod u veću priču koja zapravo tek počinje krajem ovog epa u trajanju od 155 minuta.
Dina kao roman je jedna slojevita priča i teško je prenijeti na filmsko platno sve ono što je Herbert napisao, prosto jer su to različiti mediji, no Villeneuve u suradnji s Jonom Spaihtsom i Ericom Rothom uspijeva u tome u najboljoj mogućoj mjeri. Političke igre velikih kuća, glad za bogatstvom i kontrolom začina, borba Fremena za svoj svijet, mistika, srednji vijek u dalekoj budućnosti sve su to dijelovi gradnje ovog veličanstvenog svijeta koji su ubačeni u mozaik priče o Paulu Atreidu, mladiću čije je samo bivstvovanje planirano kako bi ispunio drevno proročanstvo.
Villeneuveov recept za uspjeh
Genijalnost Villeneuvea i suradnika na scenariju se ogleda upravo u tom doziranju sastojaka. Oni ne opterećuju gledateljstvo sporednim scenama, već se baziraju na padu kuće Atreida i Paulu, onome o kojem govore proročanstva i tek povremeno dopuste lutanje ka drugim likovima, kao što je recimo grozomorna scena pripremanja elitne legije Sardaukara u boj ili pak izlet u dvor barona Harkonnena, kojem je Stellan Skarsgard dao novu dimenziju zlobe i podlosti samo svojim pogledom. Villeneuve nam daje sasvim dovoljno informacija kroz djela i dijaloge likova da stvorimo pozadinsku sliku svijeta.
Što se vizuelnog dijela tiče, sama scenografija odlično oslikava atmosferu tog mračnog naprednog zemaljskog društva, koje bi se najjednostavnije moglo opisati kao Srednji vijek u dalekoj budućnosti. Minimalistički stil dominira od arhitekture, dizajna brodova do kostima i mada se čini siromašnim na prvu, daje uvjerljivost Herbertovom svijetu.
Sequel is a must
Villeneuveov adut jeste njegova upotreba emocija i rad s glumcima da iz njih izvuče najbolje emocije, nešto što je postalo njegov autorski pečat od početka karijere. Te emocije dižu film na novi nivo, naravno tu je i pomno odabrana ekipa glumaca, pa recimo scena u kojoj Jessica čeka ispred vrata dok njenog sina Paula ispituje Časna Majka Bene Gesserita pokazuje koliko je Rebecca dobra glumica, ali ne samo ona. Villeneuve je izvukao maksimum od cijele ekipe.
Sve ovo čini Dinu jednim maestralnim filmom koji neće zasititi apetite nekih gledatelja zbog svog sporog ritma, neophodnog za građenje priče, i naprasnog prekida iste taman kada se stvari zahuktaju, no Villeneuve je još jednom pokazao svoju veličinu i nadmoćnost u odnosu na neke druge redatelje koji vladaju ovim žanrom. Ostaje nam samo da strpljivo čekamo zeleno svjetlo za nastavak koji zasigurno neće izostati nakon svega.
About Author
