Bosna i Hercegovina ima bogatu tradiciju umjetničkog stvaranja, ali i dalje nosi izazove koji utječu na umjetnike, posebno na one koji traže put u savremenom izražavanju. Unatoč preprekama, bh. umjetnici neumorno razvijaju jedinstvene stilove i tehnike koje osvajaju regionalne i međunarodne galerije i festivale. Vrijeme ih je prepoznalo, a šta je još potrebno da ih prepoznaju država i društvo iz kojih potiču?
Lejla Mustafić je jedna od tih umjetnica. Ističe se raznovrsnošću pristupa i tehnikama, umjetnica čiji rad sadrži mješavinu tradicionalnog i modernog, uz neprestano istraživanje novih izraza. Kroz ovaj intervju otkriva kako se njen stil oblikovao, koji su izazovi, kao i što joj umjetnost znači – ne samo kao izražavanje emocija, već i kao način istraživanja svijeta koji nas okružuje.
Možeš li nam ukratko opisati svoju tehniku i stil slikanja? Kako si došla do njih i kako su oni oblikovali tvoj razvoj kao slikarke?
Koristim razne tehnike. Od olovke, ugljena, preko tuša, tinte (pero, četkica), pa do akrilika, uljanih boja, akvarela itd. Najčešće se savjetuje da se posveti jednoj, ali takav pristup meni ne odgovara. To je kao da mi kažete da ne pričam više jezika. Posvećena sam svakoj tehnici i radim ih više i u toku jednog dana. Mislim da se stil razotkriva radom i mijenja kroz vrijeme, a da je način kojim koristimo, donosimo neku tehniku naš lični rukopis po kojem nas prepoznaju. U mom se radu može prepoznati slikarski senzibilitet koji se prožima kroz sve tehnike. Veliki boom mi je izazvao Pentelov BrushPen, koji sam dobila na poklon. Iznjedrio je neke nove momente u onom što bi se nazvalo mojim stilom.
Šta je po tvom mišljenju važnije – tehnika, stil ili možda nešto treće?
Pitala bih, važnije za šta?
Koliko savladamo neku tehniku toliko bolje i lakše možemo da razotkrivamo stil. U krajnjoj liniji sve je i nevažno i važno. Imali smo onih čiji se stil nije priznao za njihova života, pa ni od strane samih umjetnika, a da li je to bitno?
Svaki posao i poziv može da izgrađuje osobnost na ličnom nivou, da pozitivno ili negativno djeluje na kolektiv. Likovnost izravnije dotiče duhovnu stranu čovjeka i to je jedina razlika. Karakter određuje uspješnost u namjeri kakva god ona bila.
Da li ti slikanje služi kao način da izraziš svoje emocije i ideje, ili ima neku drugu svrhu?
Slikanjem i crtanjem izražavam emocije, misli, propitujem sebe, svijet i vrijeme u kojem živimo. Nekad je potaknuto unutrašnjim stanjem, a nekad podražajima izvana. Interpretacija svega je svakako uvijek lična. Za sad još nisam ušla konkretno u aktivizam, ne znači da nekad neću. Međutim, po karakteru i senzibilitetu tip sam kojem više odgovara tiho mijenjanje svijeta. Kako postoji doktor za srce, za mozak, tako vjerujem da i umjetnici imaju različite načine i namjene. Samo bih napomenula da to ne znači da u mom radu manjka buntovništva, ne susprežem se ma kako da izgledalo.
Balkanska smotra mladih strip autora - Leskovac
Možeš li objasniti značaj referenci u svojoj umjetnosti i kako ih filtriraš kroz vlastitu percepciju?
Ovisno o onome šta i za što/zašto radim ovisi i to koliko ću da ostanem dosljedna referenci.
Iako moj rad na prvu mnogi doživljavaju kao hiperrealizam, on to nije. Posebno u pristupu. Ne mislim ništa loše o korištenju projektora za prenošenje crteža ili korištenje mrežice i sl., ali nemam strpljenja za takve načine. Moj je odokativan, i poprilično ostaje na vrsti praćenja odnosa veličina unutar reference i platna/papira. To i dobar osjećaj za boju rezultiraju hiperrealističan dojam, koji bih ja radije nazvala realizmom sa dozom ekspresije. Kad se rad vidi izbliza, jasno je da ipak postoje neke likovne vrijednosti, koje hiperrealiste ne zanimaju. Kako kažu, rad više “diše”.
Interesovanjem za ilustraciju i dodir sa strip crtačima sve više utječe na lakše manipulisanje, uklapanje više referenci ili potpuno odbacivanje iste. S tim da jako ostaje osjetna moja preferencija slikarskog, bez potpunog svođenja i crtanja, kako se kaže, napamet, koji su u ilustraciji i stripu poželjni, zbog jasnije naracije.
Možeš li nam reći nešto o svojim prošlim projektima, kao i o planovima za budućnost? Na koje postignuće ili trenutak u svojoj karijeri si najponosnija?
Spomenula bih izlaganja na kolektivnim izložbama u Srbiji i Japanu. Kad kroz svoj rad dobiješ potvrdu da likovnost ruši sve barijere, jezične, prostorne, pa i kulturne, doživljaj je efektniji. Iz Japana sam dobila jako pozitivne reakcije. U Srbiji sam izlagala i radove na dva posljednja izdanja Balkanske smotre mladih strip autora u Leskovcu. Do kraja godine izlažem ponovo u obje zemlje. Učestvovala sam na Mostarskom strip festivalu i ove godine. Također, radim nešto konkretnije na stripu i ilustraciji, ali ne želim još otkrivati mnogo.
Najponosnija sam u svakodnevnim momentima i malim,ali bitnim pobjedama nad samom sobom.
Japan1-
Šta misliš o brzom razvoju AI umjetnosti u poređenju s mogućnostima koje nudi tradicionalna umjetnost?
Ne bih rekla da je AI prijetnja tradicionalnoj umjetnosti, jer se ne temelje na istoj vrsti vrijednosti zbog kojih ih se traži. Al je za mene alat. Alat koji imitira. Treba mu original. Smjer u kojem će se razvijati društvo i koliko je ono samosvjesno odrazit će se na odgovornu ili neodogovrnu ulogu i funkciju alata. Sve dok ne zaboravimo činjenicu da smo fizička bića, čiji razvoj mozga je usko povezan sa razvojem motorike ruku i sl., da je likovnost povezana sa našom duhovnom stranom, ja ne vidim problem. Osim ako ne odemo u smjer jednog od predviđanja transhumanizma, da nas uploaduju u Cloud ili potpuno drugom pravcu, da transcedentiramo meditacijom. U tom slučaju nam fizičko i ne treba. Dakle, balans.
Dobro je to sve imati na umu, ali fokus držati u sad i ovdje, da nam se ne bi desio šah mat.
Koji su bili najveći izazovi s kojima si se suočila tokom svoje karijere i kako si ih prevazišla?
Poslovna strana ovog poziva, koja se ne tiče kreativnosti, mi je bila izazov. Možda još uvijek jest.
Kakvo je tvoje mišljenje o trenutnom stanju likovne umjetnosti u BiH i koje promjene bi voljela da vidiš?
Bosna i Hercegovina je bogata ne samo talentom, nego i vrijednim primjerima truda, rada i zalaganja. Ono što fali je konkretna likovna scena, povezanost i otvorenost. Sve je učahureno, svedeno na pojedince i grupice. Zajednički i ogroman problem je i taj komplikovan administrativni dio, kada se radi o slanju radova van granica, koji nas ograničava u svakom smislu.
Akvarel
Kako vidiš ulogu žena u savremenoj umjetnosti u BiH, i koji su po tebi ključni izazovi i prilike za umjetnice danas?
Žene su učinile iskorak i to je jako vidno. Izazov je sredina u kojoj živimo. Računam da bi umjetnik trebao biti osviješten, budan čovjek. Kao takav trn je oku onih koji spavaju, a tek kad se radi o ženi na prostorima kao što je naše. To je žena koja propituje, ne prati slijepo, koja ponire u svaki dio sebe, istražuje, pa i one dijelove za koje “ne smije” znati da ima. Kao rezultat, ekspresivna je. Da se to u našem društvu doživljava jednako primamljivo, ali i kao prijetnju odražava se u odnosima prema njoj. Problem je to svih takvih žena. Umjetnica je zbog prirode svog poziva više izložena, pa je i na većem udaru. Međutim, ovim iskorakom i sve većoj zastupljenosti, kao da poručuju da su spremne da se suoče i sa tom stranom medalje. Ja vjerujem da jesu, ne zato što je lako, nego zato što mogu. Zato i jesu tu gdje jesu.
Koje su tvoje osnovne vrijednosti i filozofije koje primjenjuješ u svom radu i životu?
Mislim da je vrlo važno definisati osnovne vrijednosti, jer one nas motivišu i usmjeravaju na kvalitetniji, ispunjeniji život. Za svakog je to različito, pa i sreća. Dakle, bitna je introspekcija i osvještavanje sebe. Spomenut ću jedno od onih koje sam direktno osvijestila kroz rad sa akvarelom. On me oslobodio u svakom smislu kao slikara, ali i čovjeka. Ne dozvoljava greške, odnosno potez se ne može prepraviti ili obrisati kao u drugim tehnikama. U isto vrijeme toliko je delikatan da su greške neminovne. Zato ih morate naučiti prihvatati kao dio procesa, postati maher u prilagođavanju do mjere da i uz greške završni rezultat bude proglašen uspješnim. i ono najvažnije, ako se desi potpuna katastrofa, uvijek ima novi list i “samo” treba krenuti ponovo, a to nekako nije loša stvar. U suštini nova prilika. I ovo već zvuči kao priča o životu, zar ne?!
Kako bi voljela da se tvoja djela tumače i doživljavaju u budućnosti?
Zahvalna sam što ih doživljavaju i to je svakako odraz njih, a ne mene. Primam jako često mnogo komentara. S obzirom na to da i riječi svi interpretiraju prema sebi, zanimljivo mi je do koje mjere moje slike i crteži rezonuju sa različitim ljudima, a još i više do koje mjere se povežu sa njima. Voljela bih da samo nastave s nadom da će tako i moj rad lijepo ostariti.
Kako odlučuješ kada je neko djelo završeno i spremno da bude predstavljeno javnosti?
Pomalo iskustvo, naučena lekcija o nedostižnom savršenstvu, vremenski rok, količina rada i truda. Odvojim se od rada, ali ne mislim da je ikad završen, lijepo je Leonardo da Vinci objasnio.
Kako definišeš odnos između umjetnosti i identiteta? Da li smatraš da je umjetnost odraz umjetnika ili šireg društva?
Sve spomenuto je isprepleteno i povezano.
Umjetnost bi trebala da je siguran prostor za identitet, ali osviještenost društva i vremena tome presuđuje.
Odraz je uvijek promatrača.
U relaciji umjetnika i djela, odraz je umjetnikov, a umjetnik sa sobom nosi utjecaj vremena i društva u kojem živi. Međutim, ne smijemo zaboraviti da to sve isto treba uzeti u obzir kad je u pitanju onaj ko posmatra tog umjetnika, djelo i društvo. Njegovo stanje svijesti će jednako da se odražava pri donošenju zaključaka i razumijevanju
Kako ti izložbe i umjetnički festivali pomažu da komuniciraš s publikom, i kako oni oblikuju tvoj budući rad?
Koliko god je slikarstvo i crtanje na neki način usamljenički poziv, jednako mu je potrebno učešće društva. Festivali, kolonije, izložbe jako pomažu u komunikaciji sa publikom, ali i razmjena iskustava sa drugim umjetnicima, povezivanju i ostvarivanju kontakata. Tu je atmosfera jako pogodna za otvaranje novih ideja. Kao neka vrsta mentalnog udaljavanja od sebe i svog rada, promatranja šire slike i iz nove perspektive. Nužna su nam kvalitetna dešavanja i fali nam istih.
Osvrnula bih se na nedavno održani Mostarski strip vikend, kojim sam oduševljena, a koji nudi upravo sve spomenuto. Ništa nije prepušteno slučaju.
Imaju taj perfektan balans ugodne radne atmosfere i hedonizma. Moj lični doživljaj je da nije event zbog eventa, nego namjenski osmišljeno da traje i ostavi trag u društvu. Laganim, a sigurnim koracima, što se itekako odražava i na učesnike.
Šta bi poručila mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?
Od mlađe generacije učim. Oni su sadašnjost kojoj se prilagođavam i koja je bliža budućnosti, pa je time na neki način bolje i razumiju. Mogu im samo napomenuti zakonitost primijećenu ličnom iskustvom, neka zasukanih rukava vjeruju u sebe.
Surge donnot scatter ( oil on canvas)
About Author
