Hansenova djeca (2004) crnogorskog pisca Ognjena Spahića kratki je roman o oboljelima od lepre, smještenim u posljednjem leprozorijumu na jugoistoku Rumunije. Vrijeme radnje jesu osamdesete godine prošlog stoljeća, tačnije period propasti diktatorskog čaušeskog komunizma. Ulogu naratora ima protagonista, kojem po dolasku u leprozorijum, bolnicu-zatvor, dodjeljuju ime Andrei Stanesco (istinske biografije bile su nedokučive). Roman je u cjelosti napisan retrospektivno, a njegov je početak rezerviran za upoznavanje čitalaca s leprom, dok je planiranjem odlaska u Beč Stanesca i njegovog cimera Roberta W. Duncana ispunjena druga polovina romana.
Iako postoji velika vjerovatnoća da će cijeli tekst obilovati sentimentalnošću i empatijom zbog toga što je pripovijedanje doneseno iz ugla “bolesnog” naratora, roman ipak ne podliježe tome. Umjesto uspješno izbjegnutog romantičarskog kiča stoji potraga za novim svijetom humanizma i opstankom ljudskog dostojanstva ispričana nenametljivim i patetike oslobođenim jezikom s uplivom oštrih, mističnih, ali i tragičnih elemenata u Spahićev izričaj.
Pred okrutnošću lepre
Godine 1873. Henrik Hansen izolovao je bacil lepre, kojem je potom dodijeljen rjeđe upotrebljivani sinonim Hansenov bacil. Smatrajući svoje likove u romanu zbiljskim potomcima ove opake bolesti Spahić ih naziva Hansenovom djecom, pri čemu aludira na njihovo nevino i nezasluženo obolijevanje, čije razloge svako dijete sa sobom nosi kao sjenu.
Funkcioniranje i posljedice koje lepra ostavlja na zaražene detaljno su opisane i oprimjerene pomoću spektra likova i situacija u kojima ih zatičemo u već navedenom kontekstu. Služeći se groteskom Stanesco čitaocima predočava objektivno stanje svog, ali i tijela drugih bolesnika. Slike njihovog unakaženog fizičkog izgleda izazivaju grozu, odvratnost, gađenje te strah, dok su bolovi izazvani pokušajima obavljanja osnovnih životnih potreba ispraćeni uzvicima, jaucima i vriskom.
Izobraženi fizički izgled nužno sa sobom povlači psihičke smetnje koje, zbog izolovanosti od ostalog svijeta, kako se radnja razvija, bivaju uočljivije. Pritisak koje takve poteškoće vrše na likove ujedno je i glavni okidač nekolicini dramatičnih scena zbog kojih roman dobiva elemente dramske napetosti, a kod čitalaca istovremeno budi znatiželju, pa oni u iščekivanju prelaze dio po dio teksta.
Insistiranje na sukobu
Izolovanost oboljelih u odnosu na neoboljele uzrokuje i takvu polarizaciju romanesknih svjetova – “bolesni” (leprozni) i “zdravi” (neleprozni). Spomenutom naratorovom ulogom Spahić je uspješno izbjegao nepriklanjanje prvom od njih budući da ni glavni lik nije sklon umanjivanju vlastite ružnoće. Ponašanje “zdravih” prema drugačijoj strani zahtijeva analizu i odgovore na pitanja o opravdanosti njihove zlovolje, tačnosti definiranja svake etikete te motiviranosti neprijateljskih odnosa.
Ubacivanjem i religijskog konteksta preko Duncanovih čitanja starozavjetnih papira ova problematika postaje ozbiljnija i složenija. Njeno rješenje Spahić je ponudio na stranicama koje manje ili više dotiču biblijski humanizam u praksi. Takav humanizam ukazuje da opstanak izdiferenciranih svjetova u romanu ne bi bio upitan ni da je umjesto lepre upotrijebljena neka druga bolest jer bi svaki bacil, kao što je i ovaj, postao metafora za otuđenost, nesavršenost i sebičnost.
Bijeg iz leprozorijuma motiviran bijegom od smrti
Uvodeći jednu po jednu smrt u romanesknu radnju – najprije Margaritinu potom i starog Zoltana – Spahić polahko urušava postojeći mir u leprozorijumu. Prisutan kao njihov životni saputnik u zatočeništvu (uzrokovan kako bolešću tako i pravilima bolničkog reda) mir ih je vremenom činio sve više nevidljivima i nijemima. A onda se neočekivano javila ideja o bijegu iz leprozorijuma kao jednom od načina potencijalnog bježanja od smrti.
Paralelno s izraženom željom za životom, kakav god on bio, stoje ovi, iako teško bolesni, likovi čak i u trenucima proučavaja stepena očuvanosti falusa koji omogućava glavnu riječ u bolnici. Njihovu borbu dodatno motivira i svjesnost o snazi lepre, odnosno o Hansenu koji stalno ubija i kada se naizgled pritaji. Ta je svjesnost ujedno i razlog prevrtljivom odnosu prema životu i smrti te nemiru koji uvijek, barem u naznakama, postoji u unutrašnjosti svakog čovjeka.
Kulminacija u nadmetanju jednih naspram drugih i netrpeljivosti, koja nastaje urušavanjem zatečenog mrtvog mira izvana, nalazi se u potencijalnoj ideji uništavanja leprozorijuma kao očigledan dokaz snage ljudske borbe protiv prirode bolesti, odnosno poriva za opstankom. Bolest bi trebala nestati ako se uništi leprozorijum u svoj njegovoj strogoći i ružnoći (koju mu najviše daju zapravo bolesnici), s njim i sve ostale neugodne situacije (pa i pasje žderanje mesa oboljelog), a na kraju i smrt. Time se i vječita nada u izlječenje poput feniksa ponovo rađa iz pepela, barem za Stanesca budući da Duncan u njoj vidi samo štetu jer ubija jednako kao i Hansen.
Diktatura uspostavlja pravila ili humanost na djelu
Neuobičajen (za 2004) vremenski i prostorni okvir romaneskne radnje Spahić je razradio i iz druge perspektive. Posmatrano iz postojećeg svijeta – rumunskog, daleko od ljudi upoznatih sa situacijom u leprozorijumu, daleko od najnovijih naučnih otkrića, zadivljujućih krajolika i lijepe riječi – izlječenje nije moguće jer je donekle diktirano od vlasti koja nema obzira za ljudstvo. Iako lepra nagrizajući tijelo nagriza i psihu, politika je tu da svojom moći stvori stereotipe i predrasude o bolesnima te da ih prepusti samima sebi.
Ipak, politička scena u romanu nije u prvom planu. Spahić ju je jasnije spomenuo na početku četvrtog poglavlja kada radnici protestuju u fabrici blizu leprozorijuma. Njihovoj ogorčenosti, ali i nasilju policajaca svjedoče nimalo sretniji bolesnici. Ti detalji, vješto utkani u priču o lepri, (još jednom) preispituju humanost tada najhumanijeg političkog režima pod kojim žive i oboljeli.
Kako spasiti svoje, ljudsko, dostojanstvo?
Slobodan teritorij za Duncana i Stanesca jeste Beč, odnosno Zapad gdje bi željeli otići na liječenje vjerujući da bi im se tu pružila sva potrebna njega. Međutim, Duncan je i tokom boravka u leprozorijumu skeptičan prema njegovom idealizmu budući da mapu evropskog kontinenta pretvara u gomilu iskrzanih papirića.
Njegova izjava kako je jedini dostojan čin koji je preostao bolesnim životima upravo odlazak s ovog mjesta (leprozorijuma) zajedno s često pjevanim stihovima There’s no sickness, no toil or danger / in that bright world to which I go predstavlja njegov cilj – spas ljudskog dostojanstva, koji podrazumijeva ako ne život, onda barem smrt bez poniženja, srama i odbacivanja, ali i bez utjecaja bilo koga / čega na nju. Za Duncana to je ujedno i značenje slobode, pa su njegovi izbori za ostatak života izvan leprozorijuma višetruko opravdani i motivirani. Zato ni teritorij domovine nije obećavajući jer Duncan svoju pjesmu ne završava stihovima I’m only going over Jordan / I’m only going over home kao što je to činio na početku romana jer dalje ne postoji.
Humanizam, imaginacija, tragedija
Roman dobiva višu dimenziju i preko glavnog lika koji po izlasku iz leprozorijuma odlazi u bečku bolnicu gdje ga ponovo izoluju radi analize bolesti, a potom šalju na humanu ekskomunikaciju uz Jadransko more. Drugačije okruženje od prijašnjeg – potonje šetnje svjetionikom i obalama mora u društvu galebova i divljih ruža – Stanescu je dovoljno da bi mirno proživio posljednje dane budući da počinje shvatati kako je lepra neumoljiva zvijer.
Humanizam i spas svog dostojanstva Stanesco pronalazi na Jadranu koji time postaje potencijalno mjesto uspjeha i nade u bolje. Njegovo trajanje ograničeno je trajanjem imaginacije koja lagano stvara čovjeka, a kada ona nestane, i sitne stvari podložne su velikoj tragediji. Pomirenje s neizbježnom prolaznošću, što je naposlijetku okarakteriziralo i Duncanov život, jedina je istina koja se ne može zaobići ni unutar ni izvan romana, ali koja sigurno donosi kraj svemu. Ipak, ono bez obzira na svoju snagu ne vodi katarzi humanizma.
Sva ostala neimenovana djeca
Hansenova djeca roman je samo svojom strukturom budući da značenjem prevazilazi okvire bilo kojeg žanra. Tako bi i Spahićev jezik, iako iskren, oštar i zamršen, svojom pitkoćom trebao dosegnuti do ljudskih dubina. Ispričana priča rudiment je stvarnosti u kojoj postoji niz lepri, pa i one za koje se ne zna. Stoga, bez obzira što je Hansenov bacil Spahiću bio inspiracija za pisanje, Hansenova djeca se, između ostalog, čita i zbog ostale djece, koja će se moći imenovati tek nakon što svi postanu svjesni njihovog prisustva.
Autor: Nermana Arnautović
About Author
