Od mnogih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dijete čini zapravo prve korake ka jednom vještačkom i neobično složenom svijetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez riječi, bez tekstova i knjiga, nema historije, i ne postoji pojam čovječanstva. Ako neko želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u historiju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvjereni da bavljenje historijom i historijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osećaji izražavali snažan revolt protiv historije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposjedanja duhovnih nasljeđa našeg života i mišljenja još uvijek ne izražava našu čednost.
Kod svih su naroda riječi i spisi nešto sveto i magično; imenovanje i pisanje su praiskonske magijske radnje, magično osvajanje prirode kroz duh. Posvuda se u svijetu dar svetih spisa slavi kao božansko porijeklo. Kod najvećeg broja naroda pisanje i čitanje bijahu svete tajne, veštine koje je posjedovalo samo sveštenstvo; bijaše velika i neuobičajena stvar ako bi se kakav mladi čovjek odlučivao da se preda ovim moćnim tajnama. A to nije bilo lako izvesti – trebalo je iskupiti se darovima i žrtvama. Od vremena naših starih demokratskih civilizacija, plemenitijih i svetijih nego danas, ova je tajna stajala pod božanskom zaštitom, nije se nudila svakome i do nje su vodili teški putevi. Slabo možemo da predstavimo sebi šta je u kulturnom hijerarhijsko-aristokratskom uređenju značilo kad je neko, u narodu analfabeta, bio vičan tajnama rukopisa! Bila je to moć, bijela i crna magija, talisman i čarobni štapić.
Sada je to naizgled potpuno drugačije. Danas je, čini se, svijet spisa i duha otvoren za svakoga; danas, čini se, umjeće pisanja i umjeće čitanja predstavljaju nešto malo više od umjeća disanja ili, u najboljem slučaju, umjeća jahanja. Danas je, čini se, sa spisa i knjiga skinut veo izuzetne časti, čarobnjaštva i magije. Samo još u religijama postoji pojam „svetog”, knjige koja se otvara; ali, pošto danas nijedna doista moćna religija ne preuveličava značaj propagiranja Biblije kao laičke lektire, u stvarnosti nema više nijedne svete knjige. Izuzetak su pobožni Jevreji i pripadnici nekih protestantskih sekti. Tu i tamo postoji propis da se prilikom službene zakletve polaže ruka na Bibliju ali je ovaj gest polumrtvi ostatak nekada plamtećih snaga i za prosječne ljude ne sadrži više, kao ni sama formula zakletve, staru magičnu moć. Knjige su prestale da budu tajne; dostupne su svakome. Sa demokratsko-liberalnog stanovišta to je napredak ali, sa drugog, obezvređivanje i vulgarizovanje duha.
Ne želimo da dopustimo da se ruši prijatni osećaj postignutog napretka. Želimo da se radujemo što čitanje i pisanje nisu više privilegija jedne zajednice ili kaste, što je od pronalaska štampe knjiga zajednička, što je postala rašireni upotrebni predmet, što veliki tiraži omogućuju jeftinu cijenu knjige i što svaki narod svoje najbolje knjige (takozvane klasike) može da učini pristupačnim i za najsiromašnije. Ne želimo da se suviše žalostimo zbog toga što je pojam „knjige” izgubio gotovo svu svoju negdašnju uzvišenost i što izgleda da u posljednje vrijeme, zbog bioskopa i radija, knjiga čak i u očima mase još više gubi na vrednosti i vaspitnoj moći. Ali, nipošto ne bi trebalo da se plašimo budućeg istrebljenja knjige; naprotiv, što se određene potrebe za zabavom i narodne potrebe za učenjem mogu više zadovoljavati kroz nove pronalaske, utoliko knjiga više dobija na dostojanstvu i autoritetu. Jer, ubrzo će se i najdjetinjastijem pijanstvu napretka nametnuti saznanje da rukopis i knjige imaju funkcije koje su vječne. Pokazaće se da formulisanje putem riječi i predavanje ovih formulacija putem spisa nije samo važno pomoćno sredstvo već uopšte jedino sredstvo čijom snagom čovječanstvo zadržava istoriju i trajnu svijest o samom sebi.
(1930)
