Pete Townshend iz grupe The Who jednom je pohvalio pjesmu Boba Dylana “Like a Rolling Stone” rekavši da svaka strofa dobija drugačije značenje kako slušalac stari. “To je kvantno”, rekao je. Slično se osjećam prema filmskoj adaptaciji romana Wonder Boys Michaela Chabona iz 2000. godine. Prvi put kada sam gledao film, previše sam se poistovjećivao s Jamesom Leerom, mračnim i prerano zrelim studentom kojeg glumi blijedi Tobey Maguire. Danas sebe više vidim u Gradyju Trippu, profesoru kojeg tumači Michael Douglas, smušenom piscu koji se bori s rukopisom romana, zatrpanom problemima koje je sam stvorio, i kojem očajnički treba šišanje. Nedavno ponovno gledanje samo je učvrstilo moje uvjerenje da je to najbolji filmski prikaz romanopisca ikada snimljen.
Radnja je smještena na univerzitetu u ili blizu Pittsburgha. Film počinje tako što naš neuredni profesor vodi studentsku radionicu uoči vikend književnog festivala na kampusu. Gradyjeva supruga ga je nedavno napustila, a njegova ljubavnica Sara Gaskell, koju glumi Frances McDormand, saopćava mu da je trudna. Situaciju dodatno komplikuje to što je ona kancelarka univerziteta, a njen suprug vodi odsjek za engleski jezik. Grady se istovremeno nosi s romantičnim interesovanjem studentice Hannah Green, koju glumi Katie Holmes i koja iznajmljuje sobu u njegovoj kući; s ulizivačkim i haotičnim Jamesom Leerom; te s posjetom svog agenta Terryja Crabtreeja, kojeg tumači Robert Downey Jr., čija bi vlastita karijera mogla biti spašena Gradyjevim dugo očekivanim nastavkom romana The Arsonist’s Daughter. Taj nastavak je narastao na više od 2600 stranica, bez kraja na vidiku. Uz sve to, lik nalik Little Richardu stalno pokušava ukrasti Gradyjev automobil.
Ako dio svega ovoga zvuči vrlo devedesete, film je premijerno prikazan u vrijeme kada su romani o intimnim životima univerzitetskih profesora bili u trendu: Blue Angel Francine Prose, Thinks… Davida Lodgea i dijelovi o Chipu Lambertu u Franzenovim The Corrections. Wonder Boys izbjegava predvidivu vezu profesora i studentice te umjesto toga fokus stavlja na odnos Gradyja i Sare, što ga čini jednim od rijetkih holivudskih filmova koji u središte stavljaju romansu srednjih godina. Reditelj Curtis Hanson mudro je primijenio i pravilo Frances McDormand: ako želite poboljšati film, angažujte Frances McDormand.
Hanson je bio svestran autor s talentom za književne adaptacije. Radio je na filmovima poput L.A. Confidential, In Her Shoes i The Bedroom Window. Za Wonder Boys on i scenarist Steve Kloves vjerno su pratili izvorni materijal, preuzimajući dijaloge i strukturu. Izbačena je scena seder večere za Pesah, za koju je i sam autor priznao da ju je bilo mučno pisati, a Gradyjeva tjelesna težina je smanjena. Režija je suzdržana, bez stilskih efekata poput zumiranja ili usporenih kadrova. Film, sniman gotovo u potpunosti u visini očiju, odiše toplim realizmom.
Vizuelno, film obilježavaju jaka kiša, zaleđeni trotoari i oblaci koje je Denis Johnson opisao kao “velike sive mozgove”. Horizont ispunjavaju industrijski dimnjaci i betonski nadvožnjaci. Enterijeri su pažljivo oblikovani: učionice od tamnog drveta, hodnici mramorne raskoši, staklenik koji jedan lik poredi s rajem, te Gradyjeva kuća na sprat koja djeluje kao san svakog studenta književnosti.
Film je prepun trenutaka koji će posebno pogoditi pisce. U uvodnoj sceni, nakon špice uz Dylanovu pjesmu “Things Have Changed”, Grady naglas čita priču Jamesa Leera studentima, a zatim prekida i obraća se publici komentarom u voice-overu. Drsko, egocentrično i izrazito spisateljski. Kada Crabtree pita za Jamesov rukopis, Grady kaže: “It’s good. It’s very good. It’s… true.” Ta jednostavnost, u vremenu pretjeranih pohvala, djeluje gotovo zenovski.
Film također pokazuje koliko je čin pisanja često dosadan. Kada Grady sjedne za pisaću mašinu, već nakon nekoliko minuta i on i kamera kao da zaspu. U vrhuncu radnje, nizom apsurdnih događaja, jedini primjerak njegovog romana završava u rijeci Monongaheli.
Film ima i slabosti: izrazito je bijel i muški, a lik Jamesa Leera, patološkog lažova koji otuđuje kolege i krije svoje porijeklo, djeluje prenaglašeno. Postoji i pojednostavljena veza između Gradyjeve konzumacije marihuane, njegove hiperprodukcije teksta i nesposobnosti da uredi život. Film nije bio uspješan na kino blagajnama. Producenti su krivili marketing, ali teško je zamisliti film s referencama na Tennesseeja Williamsa i Jeana Geneta kao komercijalni hit.
Ipak, Wonder Boys uspijeva. Uspijeva jer je u svojoj srži film o neuspjehu. A pisci su poznavaoci neuspjeha. U završnici, Grady gubi rukopis i time se oslobađa tereta koji mu je postao sidro oko vrata. Bez tog tereta, može se promijeniti i pronaći sreću sa Sarom.
U posljednjim kadrovima voice-over prerasta u roman koji je upravo završio, ali nema naznaka da je knjiga dobra ili da će je objaviti. Gradyjevu sreću ne donosi pisanje, nego partnerica i dijete. Film u svom nizu neuspjeha prepoznaje koliko je iluzorno misliti drugačije. I to je, kako bi rekao Townshend, kvantno.
Izvor: Ryan Chapman/lithub.com
Prevod: E-volucija.com
