Videoigre se često ne doživljavaju kao edukativan medij, iako to mogu biti na više načina. Postoje naslovi koji su otvoreno napravljeni s obrazovnom svrhom, poput Bookworm Adventuresa, igre namijenjene učenju pravopisa kod djece. Tu su i historijski uronjeni naslovi poput Civilizationa ili Assassin’s Creeda, u kojima se historijske lekcije pojavljuju kroz narativ, ambijent ili samu pozadinu igranja. Međutim, igre poput Frostpunka, Green Hella i Subnautice pokazuju drugačiji oblik učenja. One ne podučavaju igrača lekcijama iz udžbenika, nego kroz sistem pravila, ograničenja i posljedica. Upravo mehanike, odnosno interaktivni sistemi po kojima igra funkcioniše, razlikuju videoigre od drugih oblika zabave.
U survival igrama te mehanike najčešće se vrte oko pronalaženja, čuvanja i trošenja resursa. Hrana, voda, građevinski materijal, gorivo, alati ili oprema za naprednije tehnologije nisu samo predmeti koje igrač sakuplja, nego uslovi za opstanak. Za razliku od survival horror igara, tradicionalne survival igre resurse stavljaju u samo središte iskustva. Igrač stalno mora odlučivati šta će uložiti, šta sačuvati, šta proizvesti i šta može izgubiti. Zbog toga ovakve igre, posebno kada su zasnovane na nestašici, mogu ponuditi snažan pogled na odnos čovjeka prema prirodnom svijetu. The Forest i The Long Dark igrača bacaju u pusto okruženje, često sa vrlo malo alata i bez sigurnosti koju podrazumijeva savremeni život. Od tog trenutka sve zavisi od sposobnosti da se pronađu sklonište, hrana, voda i načini da se preživi.
Iako je riječ o fikciji, takvi sistemi mogu djelovati bliže prirodnim zakonima nego svakodnevica u industrijaliziranom društvu. U Don’t Starveu, naprimjer, igrač ne može jednostavno doći do konkretnijeg obroka. Mora pronaći materijale, naučiti napraviti zamku za zeca, čekati da se životinja uhvati, a zatim je skuhati na vatri kako se lik ne bi razbolio. U stvarnom životu, isti obrok se u gradu može naručiti u restoranu i dobiti za manje od sat vremena.
Ta razlika otkriva koliko savremeni sistem potrošnje često skriva stvarnu cijenu hrane. Jedan tanjir jela zahtijeva hranu za uzgoj životinja, gorivo, opremu za kuhanje, rad farmera, logističara, dostavljača, kuhara i osoblja u restoranu. Iako se u stvarnosti čini da je proces jednostavniji, survival igre igrača direktnije uključuju u lanac resursa i rada. Sličan primjer je grijanje. U The Long Darku, ako se igrač želi ugrijati, mora pronaći gorivo, zapaliti vatru i paziti da se ona ne ugasi. U stvarnom životu dovoljno je pojačati termostat i prostor se za nekoliko minuta zagrije. Ipak, ni taj termostat nije bez posljedica. Grijanje se oslanja na energente, uključujući metan i fosilna goriva, koji nisu neograničeni.
Zato survival igre mogu stvoriti osjećaj povezanosti s potrošnjom koji u svakodnevici često izostaje. Čovjek može znati da resursi nisu beskonačni, ali u igri to osjeti kroz stalni pritisak, odluke i posljedice. Frostpunk se u tom smislu izdvaja kao jedna od najizraženijih survival igara s ekološkim i društvenim nabojem. Studio 11 Bit Studios, poznat i po igrama This War of Mine i The Alters, gradi survival iskustva koja možda nisu uvijek najfleksibilnija ili najkompleksnija poput Valheima, ali su emocionalno snažna, piše GameRant.
U prvom Frostpunku igrač mora upravljati hranom, ugljem, drvetom, metalima i parnim jezgrama koje pokreću automatizovane proizvodne mašine. Mnogi od tih resursa su konačni. Pilana može proizvoditi drvo samo dok ima šume. Iako igra kasnije omogućava pristup neograničenim zalihama određenih materijala, osjećaj obilja gotovo nikada ne postoji. Vrlo je lako doći do ivice masovne gladi ili smrzavanja. Razlika u odnosu na The Long Dark jeste u tome što Frostpunk ne stavlja igrača pred odgovornost za jednu osobu, nego za cijelu zajednicu. Rast populacije traži nove pristupe raspodjeli hrane, energije i materijala, a neuspjeh može dovesti do ozbiljnih društvenih nemira, slično krizama koje pogađaju zemlje u razvoju.
Takav sistem tjera igrača da stalno misli o stvarima koje se u svakodnevnom životu često podrazumijevaju: odakle dolazi energija koja grije dom, koliko resursa je potrebno za rad restorana, javne kuće, radnog mjesta, naselja ili ceste. Death Stranding, iako nije klasična survival igra, pruža sličan osjećaj vrijednosti infrastrukture. Put dobija drugačije značenje kada je igrač taj koji ulaže resurse u njegovu izgradnju. Ono što se u stvarnom svijetu često doživljava kao dato, u igri postaje rezultat rada, planiranja i potrošnje.
Čak i bez ulaska u rasprave o globalnom zagrijavanju ili porastu nivoa mora, ostaje činjenica da brojni resursi koje ljudi koriste nisu beskonačni. Gorivo za automobile će se vremenom iscrpiti, kao i nalazišta bakra, zlata i cinka od kojih se prave uređaji koje svakodnevno koristimo. Čak i obnovljivi resursi, poput drveta, mogu postati izvor nestašice i otpada ako se prekomjerno iskorištavaju. U stvarnom životu mnogi ljudi ne moraju stalno razmišljati o tome kako nastaju ceste, zgrade, hrana ili toplota u domu. U igrama poput Frostpunka, ti procesi postaju nemogući za ignorisanje. Svaka zgrada, svaki obrok i svaki komad uglja dio su sistema u kojem pogrešna odluka može imati ozbiljne posljedice.
