– Kada sam imao 15 godina, mjesec dana sam proveo radeći na arheološkim iskopinama. Jednog dana, tokom pauze za ručak, razgovarao sam sa jednim arheologom koji mi postavljao pitanja koja postavljate mladima kada želite da ih upoznate: Baviš li se sportom? Koji ti je omiljeni predmet u školi? Rekao sam mu da se ne bavim sportom. Rekao sam da idem na glumu, pjevam u horu, sviram violinu i klavir, idem na časove likovnog.
Njegova reakcija je bila: WOW! To je nevjerovatno!
Odgovorio sam mu: O ne, nisam dobar ni u jednom od njih.
I tada je rekao nešto što nikada neću zaboraviti i što me je apsolutno oduševilo jer mi nikada niko nije rekao ništa slično: “Mislim da nije smisao biti dobar u stvarima. Mislim da si stekao sva ta divna iskustva sa različitim vještinama i sve vas to uči stvarima i čini vas zanimljivom osobom, bez obzira na to koliko dobro to radite.”
I to mi je, iskreno, promijenilo život. Budući da sam prošao neuspjeh, nekoga ko nije bio dovoljno talentovan za bilo šta da se istakne, do nekoga ko je radio stvari jer sam uživao u njima. Odgojen sam u takvom okruženju usmjerenom na dostignuća, toliko preplavljenom mitom o talentu, da sam mislio da je vrijedno raditi samo ako možeš “pobijediti” u njima.”
– Kurt Vonnegut
