"Lovac u žitu", J.D. Salinger: Sedamdeset godina Holdena Caulfielda i njegovog utjecaja na generacije tinejdžera

The New Yorker je odbio roman Lovac u žitu. Ovaj časopis je objavio šest kratkih priča J. D. Salingera, uključujući dvije najpopularnije: Savršen dan za banana-ribe iz 1948. i Za Esme – s ljubavlju i mučninom iz 1950. Ali kada su urednici dobili roman na uvid, odbili su da objave odlomak. Rekli su Salingeru da prijevremena zrelost četvoro djece Caulfield nije bila vjerodostojna i da je rukopis razmetljiv – da se čini da je napisan tako da istakne autorovu mudrost, umjesto da predstavi priču. Izdavačka kuća koja ga je i naručila Harcourt Brace već je odbila Lovca u žitu, a tamošnji je izvršni direktor po imenu Eugene Reynal postao besmrtan u lošem smislu kada se požalio da ne može da prokljuvi da li je Holden Caulfield lud ili ne. Salingerov agent odnio je knjigu u Little, Brown, čiji je urednik John Woodburn očigledno bio dovoljno razborit da ne postavlja takva pitanja. Roman je objavljen u julu 1951. godine i do sada je prodat u više od šezdeset miliona primeraka.

Svijet je tužan, rekao je Oscar Wilde, jer je lutka nekada bila melanholična. Mislio je na Hamleta, junaka za kojeg je smatrao da je naučio svijet novoj vrsti nesreće – nesreći vječnog razočarenja u život kakav jeste, što je Weltschmerz. Bez obzira na to da li ga je Šekspir izmislio ili ne, pokazalo se da je to jedna od najzaraznijih književnih emocija. Čitaoci je konzumiraju u tonama, a zatim traže da se upoznaju sa autorom. Takođe se pokazalo kao jedna od najtrajnijih književnih emocija, jer život često i prilično pouzdano ume da omane. Svaka generacija se, međutim, osjeća razočarano na svoj način i čini se da zahtjeva svoju književnost sa temom nezadovoljstva. Za mnoge Amerikance koji su odrasli pedesetih godina, Lovac u žitu je najčistiji ekstrakt tog raspoloženja. Holden Caulfield je njihov kralj tuge. Amerikanci koji su odrasli u potonjim dekadama i dalje čitaju Salingerov roman, ali imaju svoje verzije njegove priče, sa različitim ukusima Weltschmerz-a – Lovac u žitu mijenja taj književni žanr u nešto svoje.

Prvi pogled u ogledalo

U umjetnosti, kao i u životu, bogati postaju bogatiji. Ljudi uglavnom čitaju roman Lovac u žitu kad imaju oko četrnaest godina, obično zato što su im knjigu dali ili im naredili da je pročitaju roditelji ili nastavnici koji su je pročitali kada su imali četrnaest godina, jer ju je neko dao njima ili im naredio da je pročitaju. Drugim riječima, knjiga neprestano privlači čitaoce ne zato što je djeca neprestano otkrivaju, već zato što odrasli koji su je čitali kao djeca teraju sadašnju djecu da je čitaju. Ovo se čini presudnim za shvatanje njegove popularnosti. Lovac u žitu predstavlja saosjećajni portret dječaka koji odbija da se socijalizuje, a što je postalo (kod određenih čitalaca svakako, pošto ovu knjigu i dalje povremeno zabrane u pojedinim konzervativnijim školama) standardni instrument socijalizacije. Sa knjigom su me upoznali moji roditelji, koji bi, da su ikada mislili da bih, nakon što bih završio čitanje, pobjegao iz škole, pušio kao Turčin, lagao o svojim godinama u barovima, unajmljivao prostitutke ili koristio riječ „dođavola“ u svakoj trećoj rečenici, imali (riječima iz same ove priče) oboje po dva krvarenja. Nekako su znali da neće biti takvog efekata.

Navodno deca reaguju na Lovac u žitu jer se prepoznaju u liku Holdena Caulfield. Vjeruje se da je Selindžer izrekao ono što svaki adolescent ili, barem, svaki osjetljiv, inteligentan, adolescent iz srednje klase, misli, ali je previše inhibiran da kaže, a to je da je uspjeh lažan i da su uspješni ljudi uglavnom foliranti. Čitanje Holdenove priče trebalo bi da bude književni ekvivalent prvom pogledu u ogledalo. Čini se da ovo umanjuje originalnost knjige. Četrnaestogodišnjaci, čak i osjetljivi, inteligentni, četrnaestogodišnjaci iz srednje klase, uglavnom ne misle da je uspjeh lažan, a ako se ponekad osjećaju nesrećno, ili bijesno, ili tog uspjeha nemaju, to nije zato što misle da su većina drugih ljudi foliranti. Čitav emotivni teret adolescencije sastoji se u tome što ne znate zašto se osjećate nesrećno, ili bijesno, ili neuspješno. Privlačnost Lovca u žitu, koja i stvara zavisnost, jeste u tome što vam pruža razlog. Daje sadržaj hemiji.

Demon verbalnog seciranja

Holden govori kao tinejdžer, i zbog toga je prirodno pretpostaviti da on i razmišlja kao tinejdžer. Ali kao i svi mudri dječaci i djevojčice u Salingerovoj prozi – poput Esme i Tedija i mnogih briljantnih Glasovih – Holden razmišlja kao odrasla osoba. Nijedan tinejdžer (i vrlo malo odraslih osoba, kad smo kod toga) ne može da prozre druga ljudska bića tako brzo, jasno, ili toliko neoprostivo kao što to čini on. Holden je demon verbalnog seciranja. On sumira ljude kao da piše roman:

Uvijek je tražio da mu učiniš neku veliku uslugu. Uzmimo tako nekog ljepotana, ili tipa koji misli da je glavni dasa – takvi će uvijek tražiti da im učiniš neku veliku uslugu. Samo zato što oni luduju za sobom, misle da si i ti lud za njima i da jedva čekaš da im učiniš uslugu. Komično je u neku ruku. (…)

Blokirala je čitav prokleti promet između stolova. Lijepo se vidjelo da uživa kada totalno blokira promet. Kelner je čekao da mu se skloni s puta, ali ona ga nije čak ni primijetila. Komično je bilo. Vidjelo se da je kelner ne voli baš mnogo, vidjelo se da je čak ni taj kapetan ne voli baš mnogo i pored toga što izlazi s njom. A ni ja je nisam preterano voljeo. Niko je nije voljeo. Na izvjestan način, morao si nekako da je žališ. (…)

Zvao se George nešto – čak se ni ne sjećam – i studirao je u Endoveru. Jaka, neviđeno jaka stvar. Trebalo je vidjeti tog tipa kad ga je Sally pitala kako mu se dopao komad. Bio je od onih foliranata kojima je izgleda potreban prostor kada odgovaraju na nečije pitanje. Zakoračio je unazad i zgazio tačno na nogu neke dame iza sebe. Vjerovatno joj je svaki prst polomio. Rekao je da komad sam po sebi nije remek-djelo, ali da su Lantovi, naravno, apsolutni anđeli. Anđeli. Isuse. Anđeli. To me dotuklo.

“Na izvjestan način, morao si nekako da je žališ”. Tajna Holdenovog autoriteta kao pripovjedača je da nikada ne dopušta da bilo šta stoji samo za sebe. Uvijek vam kaže šta da mislite. Svakoga je on prokljuvio. Zbog toga je tako smiješan. Ali urednici The New Yorkera su bili u pravu: Holden nije običan tinejdžer – on je čudo. Čini se (i zbog toga njegov lik može biti toliko prijemčiv) da ima nešto što malo ljudi ikada do kraja stekne: stav prema životu.

Hamletovski karakter

Kao da je pouka knjige da će Holden prerasti svoje stavove i ovo je verovatno lekcija kojoj se nada većina nastavnika koji daju roman Lovac u žitu svojim učenicima na čitanje – da je tu otuđenje samo faza. Ali ljudi ne prerastaju Holdenove stavove, ili ne u potpunosti, a ni ne žele da ih prerastu, jer su to prilično korisni stavovi. Jedan od ciljeva obrazovanja je naučiti ljude da žele nagrade koje život nudi, ali drugi cilj je naučiti ih umjerenom stepenu prezira prema tim nagradama. U američkom životu, gdje se – posebno ako ste osetljiv i inteligentan pripadnik srednje klase – nagrade neprestano predstavljaju da samo vas čekaju da ih uzmete, osjećaj razočarenja mnogo je češći od osjećaja uspjeha, a ako nismo naučili kako da se ne brinemo zbog svojih neuspjeha oni će nas uništiti. Kada vašoj djeci date da čitaju Lovac u žitu to je kao da im date jedan sloj psihičke izolacije.

Salingeru je, kada je pisao knjigu, vjerovatno posljednje na umu bilo da bi mogla završiti u nastavnom programu za završni razred engleskog jezika i književnosti. On nije pokušavao da razotkrije duhovno siromaštvo konformističke kulture; pisao je priču o dječaku čiji je mlađi brat umro. Holden, na kraju krajeva, nije nesrećan jer vidi da su ljudi foliranti; on vidi da su ljudi foliranti jer je nesrećan. Ono što njegov pogled na druge ljude čini tako ubojitim, a njegovo razočarenje toliko neublaživim je ista stvar zbog koje su Hamletova osjećanja tako ubojita i neublaživa: njegova tuga. Holden bi trebalo da bude, tačno je, neka vrsta intuitivnog moralnog genija. (Kakav je, može se reći, i Hamlet.) Ali njegov osjećaj da je sve bezvrijedno je samo normalan osjećaj koji ljudi imaju kada neko koga vole umre. Život počinje da izgleda kao patetično providan pokušaj da ih prevare da zaborave na smrt; više nemaju interesovanja za njih.

“Ratni” pisac

Šta je u ovom zapletu bilo primamljivo Salingeru? Holden Caulfield se prvi put pojavljuje u Selindžerovom tekstu iz 1941. godine, u priči pod naslovom „Blaga pobuna kod Madisona“, u kojoj se pojavljuju lik po imenu Holden (on nije pripovedač) i njegova devojka, Sally Hayes (Priču je kupio The New Yorker, ali objavljena je tek 1946.). A i u drugim pričama koje je Salinger napisao sredinom četrdesetih postoje likovi po imenu Holden Caulfield. Ali veći deo romana Lovac u žitu napisan je nakon rata, i iako djeluje čudno nazvati Salingera ratnim piscem, oba njegova biografa, Ian Hamilton i Paul Alexsander misle da je rat ono što je od Salingera stvorilo Salingera, da mu je to iskustvo bacilo tamu preko satire i stavilo tugu u humor.

Salinger je veći dio rata proveo sa 4. pješadijskom divizijom, gdje je bio u kontraobavještajnoj jedinici. Sletio je na plažu Utah u petom satu Dan D invazije, a završio je usred nekih od najkrvavijih borbi za oslobođenje – u šumi Hurtgen, a zatim u Ardenskoj bici, u zimu 1944. godine. Četvrta divizija pretrpila je strašne žrtve u tim akcijama, a Salinger je, prema njegovom sopstvenom priznanju, u pismima koja je tada pisao, doživio traumu. Borio se jedanaest meseci tokom napredovanja ka Berlinu, a u ljeto 1945, poslije nemačke predaje, izgleda da je doživio nervni slom. Prijavio se u vojnu bolnicu u Nirnbergu. Ubrzo nakon što je pušten, dok je još bio u Evropi, napisao je prvu priču u kojoj je narator bio sam Holden Caulfield, pravi početak romana Lovac u žitu. Priča se zvala „Lud sam“. (Objavljeno je u Collieru u decembru 1945.)

Knjiga o gubitku

„Savršen dan za banana-ribe“, objavljen nešto više od dve godine kasnije, priča je koja je istovremeno i uvela Seymoura Glassa, najstarijeg i verovatno najnadarenijeg od sve djece Glassovih, i dokrajčila ga, pošto je Salinger učinio da se Seymour ubije na posljednjoj stranici. Ako Seymoura znamo samo iz kasnijih priča o sagi o porodici Glass, u kojoj se on pojavljuje kao neka vrsta sveca – „Frani“ i „Dižite visoko krovnu gredu, tesari“ (obje objavljene u The New Yorkeru 1955), „Zui “(1957), „Seymour: Uvod “ (1959) i„ Hapvort 16, 1924“ (1965), posljednje objavljeno Salingerovo djelo – vjerovatno ćemo pretpostaviti da se ubio jer ga je glupost svijeta izludjela. Ali u „Savršenom danu za banana-ribe “ jasno je da se Seymour ubija jer ga je rat izludio. Upravo je otpušten iz vojne bolnice i njegovo ponašanje u priči nije ni ponašanje sveca, ni ponašanje vizionara, niti ekscentrika; on se ponaša otkačeno, a na kraju i psihotično. Seymour je ratna žrtva. Što je i mnogo očiglednije neimenovani protagonista priče “Za Esme – sa ljubavlju i mučninom”, američki vojnik s kojim se trinaestogodišnja Engleskinja sprijateljila neposredno prije nego što on dolazi da učestvuje u operaciji Dan D. Lovac u žitu bio je najprodavaniji kada je izašao 1951. godine, ali njegov prijem kao neke važne kulturne pojave dogodio se tek sredinom pedesetih, kada su ljudi počeli da govore o „otuđenju“ i „konformizmu“ i „mladalačkoj kulturi “ – vrijeme Ginzbergovog Jauka, Buntovnika bez razloga i prvih ploča Elvisa Presleya. Ali Lovac u žitu nije roman o pedesetima; to je roman o četrdesetima. I on ne predstavlja slavljenje mladosti. To je knjiga o gubitku i o tome kako je na svijetu sve krenulo po zlu.

Lutke preuzimaju pozorište

Sredinom pedesetih, Selindžer je nestao u svojoj zečjoj rupi u New Hampshireu. To što je The New Yorker odbio Lovca u žitu jednostavno nije na njega kao pisca ostavilo nikakve posledice. Nakon što je kritikovan što je stvorio porodicu sa četvoro pretjerano zrele djece i što je pisao u stilu koji je sam skrenuo pažnju na sebe, stvorio je porodicu sa sedmoro pretjerano zrele djece, kao i radove vrhunskog književnog egzibicionizma u pričama “Zooey” i “Seymour”.

„Zooey “ i „Seymour“ su egzibicionistički tekstovi, jer se emocionalna struja koja pokreće likove otkačila od svega što im se stvarno dogodilo. Nije ih trauma ili tuga bacila u stanje povišenog intenziteta. Oni samo jesu u stanju većeg intenziteta. U filmu Freni, duhovna kriza Franny Glass je neka vrsta paravana koji štiti prilično prizemnu okolnost da ju je trudnom učinio čovjek za kojeg shvata da će cijelog život ostati nadmeni engleski major. Ali u „Zooey“, priči objavljenoj dvije godine kasnije, Frannyna duhovna kriza je istinska, jer je očigledno da su duhovne krize cijena koja se plaća za bivanje Glassom u ovom zlom svijetu. Nema nagovještaja trudnoće. Umjesto toga dobijamo Seymourovu Debelu damu. Poslije 1955. Salinger je prestao da piše priče, u konvencionalnom smislu. Kao da je izgubio interesovanje za prozu kao umjetničku formu – možda je mislio da postoji nešto manipulativno ili neistinito u vezi sa književnim sredstvima i autorskom kontrolom. Njegovo prisustvo je počelo da se rastvara u svijetu njegovog stvaranja. Pustio je da lutke preuzmu pozorište.

Nemjerljivi književni uticaj

The New Yorker je bez problema objavio “Zooey” (koja i dalje predstavlja najdužu prozu koju je ikada objavio) i „Seymour“. Čini se da je časopis prebolio svoju zabrinutost zbog vjerodostojnosti i transparentnosti. Salinger je promijenio estetiku The New Yorkera, u vrijeme kada je ta estetika bila zlatni standard kratke priče, i to je jedan dokaz o uticaju koji je imao na američko pisanje. Ima ih još mnogo. Rane priče Philipa Rotha, sakupljene u knjizi Zbogom, Kolumbo, imaju nešto od Salingerovog glasa i komičnog tajminga, i teško je čitati Rothove kasnije smiješne, ćudljive, žalobne monologe, bez da zamislimo Holdena Caulfielda i Zooey Glass i njihovo predačko prisustvo.

Ipak, Roth nije pokušavao da kopira roman Lovac u žitu. Potpuni nedostatak ironije kod Salingera teško da bi ga mogao privući. Ali drugi pisci su pokušali, najmanje jedan u svakoj deceniji otkad se pojavio. Sylvia Plath je napravila verziju za djevojčice u knjizi Stakleno zvono (1963); Hunter Thompson je to učinio za ljude koji nisu mogli da vjeruju da je Nixon predsjednik, a Jim Morisson mrtav, u Paranoji u Las Vegasu; Srcelomno delo zapanjujućeg genija. Mnoge knjige u kojima su predstavljeni zanimljivo nesrećni mladi ljudi objavljene su nakon Lovca u žitu, a neke od njih napisali su ljudi koji su Salingera nesumnjivo smatrali uzorom koji je na njih izvršio uticaj. Ali to ne znači da te knjige kopiraju Lovca u žitu. Ljestvica je postavljena znatno više od toga, a razlog ima veze sa Salingerovom mistikom.

Svoj kralj tuge

Zašto je Selindžer odlučio da se skloni od javnosti, a zatim i iz štampe, njegova je stvar i verovatno ne bi trebalo da ima nikakve veze sa načinom na koji ljudi čitaju djela koje je objavio. Ali ima. Čitaoci ne mogu da se suzdrže. Salingerovo povlačenje jedna je od stvari koja stoji iza, na primjer, transformacije Holdena Caulfielda od književnog junaka u kulturnog heroja. To je potpomoglo uvjerenju da je Holdenova nesreća manje lična nego što se čini – da je to zaista bila neka vrsta protesta protiv modernog života. Takođe je pomoglo potvrđivanju utiska, potpomognutog Salingerovim kasnijim ponašanjem, da nema razlike između njega i njegovih likova – da ako naletite na Salingera u pošti Carnish, u New Hampshireu (što je izgleda bilo mjesto gde su njegovi progonitelji najčešće nalijetali na njega) bilo bi doslovno kao da naletite na Holdena Caulfielda ili Seymoura Glassa. Time što se povlačio, Salinger je davao glamur svojim neprilagođenim junacima, jer da bi bio otpadnik koji piše kao J. D. Sakinger – Holden Caulfield koji objavljuje u The New Yorkeru – zaista se mora biti glamurozan.

Zbog toga je pripovjedač u romana koji prepisuju od Lovca u žitu uvijek pisac koji piše za magazine. To je naravno i autor koji prepisuje od Lovca u žitu, a autor i pripovjedač su skoro u dlaku isti. Model pripovjedača više nije Holden Caulfield. I ne radi se o tome da se zamišlja da je J. D. Salinger kao Holden Caulfield. Za autora se zamišlja da je kao J. D. Salinger za kojeg se zamišlja da je kao Holden Caulfield. Drugim riječima, ne možete da prepisujete od Lovca u žitu jednostavno pripovjedajući priču o nesrećnom tinejdžeru i ažurirajući kulturološke reference, ili premještajući događaje u drugi grad ili mijenjajući pol glavnog junaka. Morate reprodukovati Salingerovu mistiku, jer je mistika postala dio onoga što je Lovac u žitu. Krajnji proizvod idealnog prepisivanja od Salingera nije Salingerova priča. To je sam Salinger. Da biste prepisali priču o Holdenu Caulfieldu, takođe morate postati melanholični genije. Morate biti svoj kralj tuge.

Holden nije lud

Knjiga koja se na neki način čini najbližom Salingerovoj je knjiga Sylvije Plath. Ona je pripadala prvoj generaciji čitača Lovca u žitu. Pročitala ga je prije 1953. godine, kada je provela dio ljeta u New Yorku kao dvadesetogodišnja pripravnica u časopisu Mademoiselle (Kada je stigla u časopis, tražila je da joj daju da radi intervju sa Salingerom, čija je knjiga Devet priča upravo bila objavljena. Umjesto toga, dali su joj da radi intervju sa Elisabeth Bowen). To stažiranje i njen kasniji nervni slom i hospitalizacija postali su osnova, deset godina kasnije, za knjigu Stakleno zvono.

Recenzenti su odmah primijetili sličnost sa romanom Lovac u žitu, a u glasu i priči Esther Greenwood, junakinje Sylvije Plath, postoje odjeci Holdenovog glasa i priče. Ali Plath nije tek preuzimala. Sigurno je osjećala da će ambiciozni pisac za časopise u New Yorku 1953. godine, kada je Salinger bio u najboljim godinama, prirodno gledati na život na salingerovski način. Kada Esther kaže, na primher: „Glupa sam za pogubljenja“ (1953. je godina kada su Rosenbergovi pogubljeni), ona zauzima Caulfieldov stav. Estherino nejasno gnušanje prema seksu je gnušanje naučeno djelimično iz Lovca u žitu. Njena opsjednutost ludilom i samoubistvom djelimično je opsesija poštovaoca „Tedija“ i „Savršenog dana za banana-ribe“. Međutim, na druge načine, Stakleno zvono i Lovac u žitu veoma su različite knjige, a razlika se može sažeti u tome što ćemo reći da nijedan čitalac nikada nije želio da bude Esther Greenwood. Holden nije lud; svoju priču priča iz sanatorijuma (gde je otišao zbog straha da ima tuberkulozu), a ne iz duševne bolnice. Muka mu je od brutalnosti sveta. Esther od toga poludi.

Piše: Louis Menand
Izvor: newyorker.com

Please follow and like us: