Roman Carrie Stephena Kinga pojavio se 1974. godine i odmah izazvao snažan odjek. Djelo koje je obilježilo početak Kingove karijere prodano je u milionima primjeraka, donijelo višemilionske prihode, inspirisalo četiri filmske adaptacije i nastavilo da se čita kroz generacije. Od prvog objavljivanja do danas ostalo je fenomen.
Carrie je bio prvi Kingov objavljeni roman. Priču je započeo kao tekst namijenjen muškom magazinu, što je već samo po sebi bilo neobično. I sam se pitao kako je očekivao da će čitaoci, zainteresovani za fotografije navijačica, ostati prikovani za uvodnu scenu ispunjenu menstrualnom krvlju. Neuvjeren u ideju, zgužvao je nekoliko napisanih stranica i bacio ih u smeće.
Njegova supruga Tabitha izvadila je te stranice, poravnala ih, pročitala i nagovorila ga da nastavi. Željela je saznati kako će se priča završiti, a takva znatiželja čitatelja, kako se navodi, može biti najjači poticaj za pisca.
Roman je potom prerastao u višeglasnu strukturu. U središtu je Carrie White, djevojka iz Chamberlaina u Maineu, izložena ismijavanju majke religijskog fanatika, školskih kolega i cijelog grada. Nespretna, nesigurna, obilježena pubertetom i društvenom izolacijom, na kraju postaje osvetnički telekinetična figura razaranja. No, naracija ne pripada samo njoj. Glas dobijaju i susjeda koja je svjedočila njenim moćima u djetinjstvu, novinski članci iz časopisa Esquire i lokalnih listova, tekstovi o psihičkim fenomenima, naučni prikazi telekineze, svjedočenje Susan Snell – jedine učenice koja pokušava iskupiti krivicu – kao i akademski rad “The Shadow Exploded: Documented Facts and Specific Conclusions Derived From the Case of Carietta White”.
Pred kraj života Carrie razvija i telepatiju, prisluškujući unutrašnje misli drugih i istovremeno emitirajući vlastiti unutrašnji svijet. Zajedno, svi ti glasovi grade zastrašujuću priču.
Roman zahvata kolektivnu podsvijest vremena u kojem je nastao. Likovi žena sa kvazinadnaravnim moćima javljaju se u književnosti u periodima kada u prvi plan dolazi borba za ženska prava. Krajem 19. stoljeća H. Rider Haggard objavljuje roman She, u kojem junakinja posjeduje električnu moć ubijanja dodirom i mišlju, uz naglašene muške strahove od dominacije. Naomi Alderman u romanu The Power, u vrijeme uspona pokreta #MeToo, mladim djevojkama daje sposobnost ispaljivanja smrtonosnih energetskih zraka.
Carrie je napisana početkom sedamdesetih, u jeku drugog talasa feminizma. U romanu postoje aluzije na te promjene, a King je kasnije priznao da je bio svjestan njihovih implikacija za muškarce njegove generacije. Muški negativac Billy Nolan predstavlja model agresivne muškosti pedesetih godina, već zastario ali i dalje opasan. Ženski negativac Chris Hargensen oličava okrutnu “kraljicu pčela” srednjoškolskog okruženja.
Simbolika imena također ima značaj. Ime Chris, skraćeno od Christine, nosi ironičan prizvuk anti-spasitelja. Carrie White, čije je pravo ime Carietta, izvedeno je iz latinskog “caritas”, što znači milosrđe. Upravo ta vrlina – ljubav i oprost – izostaje u Chamberlainu. Grad postoji i u stvarnosti, a radnja romana smještena je u 1979. godinu, kada biva uništen.
Carrieina majka, nominalno pobožna, svjesna je kćerkinih moći i pripisuje ih demonskim silama, smatrajući ubistvo vlastitog djeteta pobožnom dužnošću. Carrie koleba između oprosta i mržnje, ali kolektivna netrpeljivost grada prelama se kroz nju i pretvara je u anđela razaranja.
Prezime White može asocirati na nevinost, ali i na pojam “white trash”. Knjige Nancy Isenberg i roman The Beans of Egypt, Maine Carolyn Chute prikazuju bijelu potklasu koja u Americi postoji od početaka. Maine, Kingovo područje, ispunjeno je takvim slojevima društva.
Inspiraciju za lik Carrie King je pronašao u dvije djevojke iz radničke klase koje je poznavao u školi, obilježene siromaštvom i izrugivanjem. U društvenoj hijerarhiji uvijek postoji neko niže pozicioniran na koga se projicira prezir. Izbor između ponižavanja i trpljenja poniženja često vodi ka prvom.
King piše visceralno, sa detaljima koji prizivaju stvarnost. Kako je rekla Marianne Moore, književnost su “imaginarni vrtovi s pravim krastačama”, a Kingovi tekstovi prepuni su takvih detalja. Horor, posebno nadnaravni, oslanja se na postojeće mitove i književnu tradiciju. Naučna objašnjenja o genetskoj telekinezi služe kao pokriće, jer se više ne može jednostavno izgovoriti “čudo” ili “vještica” bez racionalizacije.
Ispod nadnaravnog sloja ostaje stvarni horor: siromaštvo, zanemarivanje, glad i zlostavljanje. U knjizi On Writing King opisuje djecu s kojima je išao u školu: “I went to school with kids who wore the same neckdirt for months, kids whose skin festered with sores and rashes, kids with the eerie dried-apple-doll faces that result from untreated burns, kids who were sent to school with stones in their dinnerbuckets and nothing but air in their Thermoses.”
Za Kinga, kao i za Dickensa, krajnji horor je ljudska okrutnost, posebno prema djeci. Upravo ta okrutnost izobličava ideju milosrđa.
Kingova privlačnost leži u spoju neobičnog i svakodnevnog. Satovi, sofe, religijske slike na zidovima i drugi predmeti koje Carrie uništava tokom svog pohoda potiču iz prepoznatljive stvarnosti. Kao i svakodnevni sadizam srednjoškolaca, zbog kojeg Carrie i danas djeluje jednako uznemirujuće kao i 1974. godine.
