Marvel je definitivno, više od bilo kojeg drugog studija, zakucao kada je riječ o žanru superheroja. S Iron Manom iz 2008. godine Marvel je pokazao da znaju šta ljudi žele od njihovih stripova, i na kraju, u dobru i u zlu, MCU je postao dominantna snaga u modernom stvaranju filmova. Šteta je samo da njihovi najbolji filmovi nisu oni koji su stvoreni u žanru superheroja.
Žanr filmova o superherojima postoji već duže vrijeme, a MCU ga je rafinirao u umjetničku formu. U osnovi, film o superherojima je ili priča o porijeklu ili lov na McGuffina (predmet ili stvar u filmu ili knjizi koji služe samo kao okidač zapleta). Lov na McGuffina je bio dominantna struktura radnje koja je na kraju kulminirala u velikoj epskoj bitci u Avengers: Endgame za kontrolu nad svemoćnom rukavicom. Očito, McGuffini nisu novi izum i oni su isprobani pokretač zapleta koji, kao i svaki trop, može dobro funkcionirati ili zapinjati. U MCU je ovaj element radio dobro, iako malo prečesto.
Druga struktura radnje, priča o porijeklu, čini većinu MCU proizvoda. Uostalom, svaki put kada želite pokrenuti novu franšizu morate objasniti odakle je lik došao i kako je dobio svoje moći. Čak i nakon dvadeset i osam filmova, još uvijek možemo očekivati da će postojati filmovi koji će uključivati poticajni incident, montažu treninga, trenutak sumnje, a zatim i veliki herojski trenutak na kraju.
Iako radnja priče o porijeklu još uvijek prolazi dobro, karakteri poput Spider-Mana i Black Panthera u MCU su predstavljeni u filmovima drugih likova i priču o porijeklu su dobili u brzom dijalogu prije nego što su se pojavili u svom samostalnom dugometražnom filmu. A za one od nas koji smo se umorili od ovakvih priča, super je što MCU nekada pokušava razbiti šablon, pogotovo ako je riječ o već ustanovljenom heroju (ovdje je također dobar primjer i The Batman i odlično izostavljanje ubistva Thomasa i Marthe Wayne).
Filmovi drugog žanra
Zanimljivo je ipak da su najbolji filmovi MCU-a oni koji se ne oslanjaju uveliko na klasični žanr superheroja. Kad filmaši uzmu platno filma o superherojima i na njemu naslikaju drugačiji žanr, tada dobijemo nešto stvarno posebno. Ne događa se uvijek. Prvi Ant-Man film bio je reklamiran kao film o pljački. I dok je film uistinu imao pljačku, nikada se nije činilo da su se režiseri i ekipa posvetili žanru i da je ta predanost ključna.
Thor: Ragnarok je prvo komedija, a tek onda superherojski film. On ima sve: CGI, heroje, mudrolije i sve elemente o superherojima koje biste očekivali, ali Taika Waititi je u filmu nagomilao i viceve, igru riječima, šalu, grubi humor, pametan humor, tipičnu suhoću Kivija kako bi nam dali tipični komični film. MCU je od samih početaka sadržavao komediju, ali Thor: Ragnarok je bio prvi film koji se u potpunosti upustio u žanr komedije. A rezultat je jedan od najboljih MCU filmova do sada.
Captain America: The Winter Soldier koji se često smatra najboljim što je MCU producirao, film je o superheroju koji se krije iza trilera paranoje u stilu ’70. godina. Mnogi filmaši vole govoriti o svojim inspiracijama, a braća Russo su kao najveće uticaje naveli Three Days of Condor, The Parallax View i All President’s Men, ali su nas pitali šta ako glavni likovi tih filmova mogu super jako baciti štit na ljude?
Film je natopljen usporenom (koliko god to savremeni blockbuster može dozvoliti) paranojom dok je Steve Rogers izdan i progonjen širom Amerike. Postoje lažne smrti, izdajice, prijatelji koji postanu neprijatelji i velika vladina zavjera koja preokreće stanje Rogersovog života i uvjerenja kakva on poznaje. Zbog svega navedenog film ne može biti bliži trileri ’70. godina i post-Watergate eri, a uloga Roberta Redforda definitivno nije škodila.
I konačno, Doctor Strange in the Multiverse of Madness je horor film o borbi magija između dva Avengera. Kad je Sam Raimi preuzeo režisersku stolicu od režisera horora Scotta Derricsona, fanovi su imali pomiješana očekivanja. Raimi nije snimio film još od Oz The Great and Powerful prije skoro deset godina, a uvijek je postojala mogućnost da ga studio ubaci u kutiju kako bismo bili uskraćeni za The Evil Dead u MCU.
Ipak, Doctor Strange in the MoM je Raimijev film od početka do kraja. Pokreti kamere kao da su preneseni iz The Evil Dead prožimaju scene zastrašujuće napetosti i ekstremnog nasilja (onoliko koliko MCU može ubaciti nasilja da ostane family friendly). Intenzivan je i nepokolebljiv, a ponajviše horor film koji je napravio majstor horora.
Budućnost MCU-a
Ovo su samo tri primjera koji pokazuju raznovrsnost MCU-a. Doctor Strange nije dobio hvalospjeva kao prva dva naslova, ali fanovi horora ne prestaju govoriti o njemu.
MCU sve više koristi svoje serije kako bi isprobao neke nove stvari. Loki, WandaVision i Moon Knight su pokušali nešto drugačije, a zapravo je jedini Loki koji je uspio zapravo ponuditi nešto izvan kalupa superheroja.
Kako se MCU približava svojoj petnaestoj godini sasvim je jasno da nam je potrebno više kreativnosti i hrabrosti u pripovijedanju od stalno istog okvira superheroja. Činjenica da MCU i nakon 28 filmova ide tako jako i opstaje nevjerovatno je postignuće, ali zamor je primjetan kod fanova. Ako MCU želi napredovati, morat će se pobrinuti da se ista priča ne ponavlja iznova i iznova, i morat će se pobrinuti da ih ne bude strah od raznovrstan.
Svidjelo se to nama ili ne MCU će postojati još dugo vremena, te se barem možemo nadati da će proizvesti još zanimljivih i čudnih filmova koji će pokazati da je ostalo još života u žanru koji je do sada, po svim pravilima, trebao biti iscijeđen do kraja.
Piše: filminquiry.com
Prijevod: E-volucija.com
About Author
