Ilustracija
Koji su to najbolji filmovi snimljeni u dosadašnjih 19 godina 21. stoljeća? Prema IMDb ocjenama to bi bio The Dark Knight. Prema filmskim kritičarima to bi bio neki drugi, ali hajde da vidimo šta ljudi koji prave te filmove imaju da kažu. The Guardian je nedavno pitao nekoliko vrhunskih režisera koji film iz ovog stoljeća je po njihovom mišljenju najbolji. Mi smo pronašli nekoliko filmova koje nismo pogledali, a vi?
Barry Jenkins je odabrao film Silent Light (2007.) rekavši kako mu “razmišljanje o filmu daje isti osjećaj koji sam imao nakon prvog gledanja ovog filma prije više od decenije“.
Turski film Uzak (2002.) izbor je Andrewa Haigha jer je “nježan i duboko saosjećajan film, jedan od najboljih o usamljenosti. Film o kojem stalno razmišljam.“
Japanski režiser Hirokazu Kore-eda izabrao je južnokorejski film Secret Sunshine (2007.) jer se “Lee Chang-dongov uvid u ljudsku prirodu savršeno ogleda u samom filmu.“
Margaret (2011.) je epska priča o tinejdžerki iz New Yorka koja se suočava s kompleksnom moralnom dilemom u sjedni napada 11. septembra. Ovaj film je izbor rediteljice Joanne Hogg zato što film priču “govori na nekoliko nivoa i odbija da pojednostavljuje i da se pokorava sveobuhvatnoj priči, što samo povećava emocionalnu pristranost. Vjerujem da na filmove reagiramo subjektivno – kako, kada i u kakvom smo raspoloženju kada gledamo film. To se meni desilo 2011. kada sam gledala ovaj film ostavivši me potpuno oduševljenom.“
Mike Leigh je izdvojio film The Death of Mr Lazarescu (2005.) tvrdeći kako je to “izuzetno remek-djelo s malim budžetom o bolesnom starcu kojeg prevoze iz bolnice u bolnicu usred noći. Iskren. Direktan. Stvaran. Potresan. Komičan. Tragičan.“
The Three of Life (2011.), remek djelo Terrenca Malicka, izbor je Richarda Linklatera za najbolji film ovog stoljeća “zbog svoje ogromne ambicije i meditativne gracioznosti. On nekako uspijeva biti i film intimnog pamćenja dok istovremeno uzima poimanje čitavog postojanja. I volim način na koji me zbunjuje i izaziva samu percepciju.“
Kenneth Lonergan je izabrao Almodovarov film iz 2002. godine Talk to Her. “Kako se on tako slobodno kreće kroz priču? Kako povezuje te čudne i drage likove jedne s drugim, pa s muzikom i plesom, izvedbama, s Uspavanom ljepoticom, nijemim filmom, usamljenošću, nevinošću, fetišem i crvenom bojom?“
Lucrecia Martel izabrala je film Familia Sumergida iz 2018. godine “jer otkriva vječni život u porodičnim razgovorima.“
Café Lumière (2003) je najbolji film po izboru Stevea McQueena jer je “film koji vam se desi bez da ste toga i svjesni.“
Joshua Oppenheimer nije mogao izabrati samo jedan film jer ima “jako malo prakse u imenovanju favorita“. On je izabrao čak pet filmova a oni su: Code Unknown (2000), Dogtooth (2009), Happy as Lazzaro (2018), Import/Export (2007), Nobody Knows (2004).
Pawel Pawlikowski je imao isti problem, on podjednako voli La Cienaga (2001), The Death of Mr Lazarescu (2005), You, the Living (2007), Silent Light (2007), Once Upon a Time in Anatolia (2011), The Embrace of the Serpent (2016). Rekao je kako su ga “svi odveli na mjesta na kojima nikada ranije nisam bio, svako od njih je originalno na svoj način.“
László Nemes kaže da mu je Meek’s Cutoff (2010) najbolji, te je film koji je pogledao kada je pisao svoj prvi film. “Tradicionalna projekcija u kinu već je umirala, a ovaj film je bio prikazivan u 35 mm, i bio je lijep i hipnotizirajući. Sjećam se dubokog dojma koji je film ostavio na mene, humanističkim stavom, malim opsegom nasuprot ogromnog zapada u pozadini, s neodgovorenim pitanjima o čovječnosti, divljaštvu i civilizaciji. Za mene je ovaj film dokaz onoga šta kinematografija može postići čak i nakon starosti majstora (ali zasigurno i pod uticajem istoga) – povesti gledatelja na putovanje kojeg mogu biti i sami dio.“
Trey Parker i Matt Stone vole sve što je George Miller uradio u svojoj karijeri, ali Mad Max: Fury Road je “njegovo krunsko postignuće, barem dok ne izađe njegov sljedeći film.“
Još jedan Malickov film na ovoj listi, ovaj put njegov najrecentniji A Hidden Life (2019.) izbor je režiserke Sarah Polley za koju je “gledanje filma bilo transformativno iskustvo.“
Paolo Sorrentino kaže da je The Wolf of Wall Street (2013.) najbolji film ovog stoljeća jer je “najbolja komedija miješana sa suvremenom dramom o humanizmu dok traži smisao i snagu u vlastitom postojanju, da bi završilo kao zatvorenikom istog. Uz to je i fina lekcija stila i mašte koju bi svaki režiser mogao poželiti.“
I za kraj, Theo Who Lived (2016.) izbor je Michaela Winterbottoma. On je ipak istakako kako je “odabir lista 10 najboljih ovih ili 10 najboljih onih pomalo besmislen posao. Lično nemam omiljene filmove. Postoji puno filmova koji mi se sviđaju. Da ste me sada pitali koji bih film iz posljednjih 20 godina želio ponovo vidjeti odgovor bi bio The Beat That My Heart Skipped od Jacquesa Audiarda ili pak City of God Fernanda Mereillesa. Ali ako je poenta liste potaknuti ljude da pogledaju film koji do sada nisu imali priliku, onda bih odabrao Theo Who Lived – ne zbog samog filma, već zbog nevjerovatne priče koju govori.“
About Author
