Za ljude je važno da vam kažu na čijoj su strani, zašto i da li bi mogli biti pristrasni. Da na neki način objave svoja interesovanja. Zato ću vam pričati o čitanju. Reći ću vam zašto su biblioteke bitne. Sugerisaću vam da je čitanje fikcije, čitanje iz zadovoljstva jedna od najvažnijih stvari za čovjeka. Strastveno ću se zalagati da ljudi rauzmiju šta su biblioteke, ko su bibliotekari i za njihovo očuvanje. Pristrasan sam očigledno i mnogo: Ja sam autor fikcije. Pišem za djecu i odrasle. Tridesetak godina zarađujem za život kroz moje reči, uglavnom kroz izmišljanje i zapisivanje izmišljenog. Očigledno je u mom interesu da ljudi čitaju, da čitaju fikciju, da biblioteke i bibliotekari postoje i pomognu usvajanje čitanja i mjesta na kojima se čitanje događa. Pristrasan sam kao pisac, ali mnogo, mnogo više sam pristrasan kao čitalac. I još više kao građanin Britanije. Ovu lekciju držim pod pokroviteljstvom „Agencije za čitanje“ organizacije čija je misija da svi imaju jednake šanse u životu time što pomaže ljudima da postanu entuzijastični čitaoci. Sve se mijenja kada čitamo. O toj promjeni i o samom čitanju sam došao da pričamo. Želim da pričam o tome šta čitanje radi i za šta je dobro.
Bio sam u New Yorku i slušao razgovor o izgradnji privatnih zatvora – industrija koja je u razvoju u Americi. Zatvori moraju da planiraju proširenje u budućnosti – koliki su im kapaciteti potrebni? Koliko će biti zatvorenika za 15 godina? Zaključili su da to mogu da predvide veoma lako, koristeći jednostavan algoritam baziran na tome koji procenat dece uzrasta 10 -11 godina nije znao da čita. I samim tim nije mogao da čita iz zadovoljstva.
Ne radi se o tačnom broju: ne možemo reći da u pismenom društvu nema kriminala. Ali postoji korelacija. Mislim da te korelacije dolaze od nečega veoma jednostavnog – pismeni ljudi čitaju fikciju.
Fikcija je početna stanica ka čitanju
Fikcija ima dvije upotrebe. Prva je početna stanica ka čitanju. Nagon da se otkrije šta dolazi sljedeće, želja da se okrene strana, potreba da se nastavi, iako je teško zato što je neko u nevolji a vi morate znati šta će se dogoditi na kraju… to je veoma stvaran nagon. On vas tjera da naučite nove riječi, da mislite nove misli, da nastavite. Da otkrijete da čitanje po sebi donosi zadovoljstvo. Jednom kada ste to naučili, na putu ste da čitate sve.
A čitanje je ključ. Prije nekoliko godina pojavile su se slutnje da živimo u svijetu koji je prevazišao čitanje, svijetu u kome sposobnost da nalazimo smisao u pisanoj riječi postaje suvišna. Sumnja je otklonjena, riječi su važnije nego ikada: putujemo svijetom preko riječi pošto se svijet prenio na internet, imamo potrebu da pratimo, dijelimo i shvatimo ono što čitamo. Ljudi koji ne mogu da razumiju jedni druge ne mogu da razmjenjuju ideje, ne mogu da komuniciraju (programi za prevođenje posao rade samo donekle).
Najjednostavniji način da budemo sigurni da obrazujemo pismenu djecu je da ih naučimo da čitaju ali i da je čitanje aktivnost koja donosi zadovoljstvo. A to znači, najprostije, nalaženje knjiga u kojima uživaju, omogućavanje pristupa tim knjigama, i prostor da iste čitaju.
Mislim da ne postoji loša knjiga za djecu. Među odraslima je moderno da s vremena na vrijeme, grupu knjiga, žanr ili autora proglase lošim. Enid Blyton, RL Stine su proglašeni lošim, a stripovi označeni kao njegovatelji nepismenosti. To je besmislica i snobizam. Ne postoji loš autor koga dijete voli i želi da istražuje, zato što je svako dijete drugačije. Mogu pronaći priče za kojima imaju potrebu, mogu sebe da unesu u te priče. Banalna, istrošena ideja nije banalna i istrošena njima. Ovo je prvi put da se dijete sa njom susreće. Nemojte obeshrabrivati djecu od čitanja zato što imate osećaj da čitate pogrešnu stvar. Fikcija koju ne volite je put ka drugim knjigama koje biste možda volili. I nemaju svi isti ukus kao i vi. Odrasli iako imaju dobru namjeru, mogu uništiti djetetovu želju za čitanjem: zaustaviti ih u čitanju onog što vole, ili im dati vrijedne-ali-dosadne knjige koje oni vole; to su današnji ekvivalenti viktorijanske literature za „poboljšanje“. Završićemo sa generacijom ubjeđenom da čitanje „nije kul“ ili gore, da ne donosi zadovoljstvo.
Potrebno je da naša djeca počnu da se penju uz ljestvicu čitanja: ono što im donosi zadovoljstvo će ih pomjerati ka gore, u pismenost. (Nemojte uraditi ono što je autor uradio kada se njegova 11-ogodišnja kćerka zainteresovala za RL Stinea, a on otišao i kupio „Carry“ S. Kinga i rekao, ako ti se prvo svidilo, ovo ćeš voleti!)
Fikcija gradi saosjećanje
Druga stvar je da fikcija gradi saosjećanje. Kada gledate televiziju ili odgledate film, gledate stvari koje se događaju drugim ljudima. Proza je nešto što gradite od 30 slova i znakova interpukcije, i vi, sami, koristeći maštu stvarate svijet i ljude i gledate kroz njihove oči. Osjećate stvari, posjećujete mjesta i svjetove koje inače ne biste znali. Učite da je svako drugi takođe „ja“. Postajete neko drugi, a kada se vratite u svoj svijet, bićete malo promijenjeni.
Saosjećanjem se ljudi prilagođavaju životu u grupi pošto nam dozvoljava da funkcionišemo kao nešto više sebične individue. Čitanjem takođe saznajete nešto veoma važno, a to je: Svijet ne mora biti ovakav kakav je. Može biti drugačiji.
Bio sam u Kini 2007. godine kao dijelom prve dozvoljene konvencije naučne fantastike i fantazije u kineskoj historiji. U jednom trenutku sam pitao jednog od zvaničnika: Zašto? Naučna fantastika je bila zabranjena dugo vremena. Šta se promijenilo?
Jednostavno je, odgovorio mi je. Kinezi su briljantni u pravljenju svari ukoliko im drugi ljudi donesu planove. Ali, Kinezi nisu imali inovacije i pronalaske. Nisu zamišljali. Zato je poslata delegacija u Ameriku u Apple, Microsoft, Google i ispitivani su ljudi koji su bili zaduženi za inovacije, ljudi koji su zamišljali budućnost. Saznali su da su svi od njih čitali naučnu fantastiku kada su bili mlađi.
Fikcija može da nam pokaže drugačiji svijet. Može da nas odvede tamo gdje nikada nismo bili. Jednom kada ste posjetili druge svjetove, npr. one koji jedu rajsko voće ne možete biti zadovoljni svijetom u kome ste odrasli. Nezadovoljstvo je (ovdje) dobra stvar: nezadovoljni ljudi mogu izmijeniti i popraviti njihove svjetove, ostaviti ih boljim, drugačijim.
Fikcija kao “bijeg od stvarnosti”
Volio bih da kažem i nešto o „bijegu od stvarnosti“. Čujem da se ovim izrazom razbacuje i to u negativnom kontekstu. Kao da je ovakva fikcija jeftini opijat koji koriste zbunjeni, obmanuti i kako je jedina fikcija koja je vrijedna ona u kojoj se ogleda najgori svijet u kome se čitalac pronalazi. Ako ste zarobljeni u bezizlaznoj situaciji, to je neprijatno mjesto, sa ljudima koji vam žele loše, i neko vam je ponudio privremeni izlaz, zašto ga ne uzeti? Fikcija koja se bavi bijegom od stvarnosti je upravo to, fikcija koja otvara vrata, pušta svetlost unutra, daje vam mjesto u kome imate kontrolu, sa ljudima kojima želite da budete (i knjige su stvarna mesta); i još važnije tokom bijega, knjige mogu da vam daju znanje o svijetu i vašoj situaciji, da vam daju oružje i oklop: stvarne stvari koje možete ponijeti nazad u zatvor. Vještine i znanje i alati koje možete koristiti kako bi u stvarnosti pobjegli.
Kao što nas je Tolkin podsjetio, jedini ljudi koji su protiv bijega su zatvorenici.
Biblioteke
Još jedan način da se ubije dječja želja za čitanjem je, naravno, da se postaramo da oko nas nema nikakvih knjiga, kao ni mjesta za čitanje knjiga. Ja sam bio sretan. Imao sam odličnu lokalnu biblioteku dok sam odrastao. Imao sam roditelje koji su mogli biti ubijeđeni da me ostave u biblioteci na putu ka poslu tokom ljetnih praznika, i bibliotekare kojima nije smetao mali dječak bez pratnje koji se svako jutro vraćao u biblioteku prolazeći kroz katalog tražeći knjige sa duhovima, magijom ili raketama, tražeći vampire ili detektive ili vještice ili čuda. Kada sam završio sa dječjom bibliotekom prešao sam na knjige za odrasle.
Bili su dobri bibliotekari. Volili su knjige i volili su kada su knjige čitane. Naučili su me kako da poručim knjige iz drugih biblioteka. Nije bilo snobizma vezano za bilo šta što bih čitao. Izgleda da im se sviđalo što je postojao dečak koji voli da čita, pričali bi sa mnom o knjigama koje sam čitao, nalazili bi mi druge knjige iz serije, pomagali bi. Tretirali su me kao bilo kog čitaoca – ništa više ili manje – što znači da su me tretirali sa poštovanjem. Nisam bio naviknut da me tretiraju sa poštovanjem sa osam godina.
Biblioteke su za slobodu. Slobodu da se čita, slobodu ideja, slobodu komunikacije. One su za obrazovanje (koje se ne završava kada napustimo Univerzitet), zabavu, bezbjedna mesta i pristup informacijama.
Brinem da su ljudi u 21. vijeku pogrešno shvatili šta su biblioteke i njihovu svrhu. Ako biblioteku razumijete kao policu sa knjigama, može izgledati zastarelo u svijetu u kome većina, ali ne sve knjige postoje u digitalnoj verziji. Ali to promašuje poentu iz korijena.
U pitanju je priroda informacija. Informacija ima vrijednost, i prava informacija ima ogromnu vrijednost. Tokom čitave ljudske historije, živili smo u vremenu oskudice informacija, pa je posjed potrebne informacije uvijek bio značajan, i uvijek je nešto vredio: kada zasaditi kukuruz, gdje pronaći stvari, mape i priče. Informacija je bila vrijedna stvar, i oni koji su je imali ili su mogli da je nabave su to mogli i naplatiti.
Posljednih nekoliko godina, došli smo od ekonomije koja oskudjeva informacijama do prezasićenosti informacijama. Po podacima Erica Schmidta iz Googlea ljudska rasa za dva dana stvori onoliko informacija koliko je čitava civilizacija do 2003. Izazov nije naći rijetku biljku u pustinji, već specifičnu biljku koja raste u džungli. Biće nam potrebna pomoć kako bismo našli ono što nam zaista treba.
Biblioteke su mjesta na koja ljudi idu radi informacija. Knjige su samo šlag na torti: one su tamo, i bibliotekari mogu da vam ih obezbijede besplatno i legalno. Djeca pozajmljuju knjige iz biblioteke više nego ikada – knjige svih vrsta: papirne, digitalne i audio. Ali su biblioteke također, na primjer, mesta koja ljudi koji nemaju računare, koji nemaju internet konekciju posjećuju da bi iste koristili bez plaćanja. Ovo je veoma značajno kada je način na koji tražite ili se prijavljujete za posao isključivo preko interneta. Bibliotekari pomažu ovim ljudima da se kreću po svijetu.
Ne vjerujem da će sve knjige preći na ekrane niti vjerujem da bi trebale. Kao što mi je Douglas Adams rekao prije više od dvadeset godina, prije nego što s Kindle pojavio: knjiga je poput ajkule. Ajkule su stare: postojale su ajkule u okeanima i prije dinosaura. Postoje i dalje zato što su ajkule bolje u bivanju ajkule nego bilo šta drugo. Tako je i sa knjigama. Knjige su teške, nije ih lako uništiti, dobro leže u ruci – uvijek će biti mjesta za njih. Pripadaju u bibliotekama, kao što su biblioteke već postale mjestima na kojima možete dobiti pristup elektronskim knjigama, audioknjigama i sadržaju sa interneta.
Biblioteka je mjesto koje skladišti informacije i daje svakom građaninu jednak pristup istim. To uključuje i informacije o zdravlju i mentalnom zdravlju. To je zajedničko mjesto. To je bezbjedno mesto, raj na zemlji. To je mjesto sa bibliotekarima na njemu. Kakve će biti biblioteke budućnosti je ono što bismo trebali zamišljati.
Pismenost
Pismenost je bitnija nego ikada, u svijetu poruka i emailova, svijetu pisanih informacija. Potrebno je da čitamo i pišemo, potrebni su nam svjetski građani koji mogu da čitaju sa lakoćom, da razumiju ono što čitaju, razumiju nijanse i učine sebe razumljivim.
Biblioteke su kapije budućnosti. Zato je šteta što širom svijeta lokalne vlasti koriste priliku i zatvaraju biblioteke kako bi na lak način uštedili novac. Ne shvataju da tako kradu od budućnosti, da tako zatvaraju kapiju koja bi trebala biti otvorena.
Prema studiji Organizacije za Ekonomsku saradnju i razvoj Engleska je jedina zemlja u kojoj su najstariji pismeniji i bolji u matematičkim zadacima nego oni najmlađi (pošto su uračunati drugi faktori poput društveno-ekonomskog okruženja, zanimanja i pola).
Naša djeca i unuci su manje pismeni od nas. Oni su manje sposobni da upravljaju svijetom, da ga razumiju ili rješavaju probleme. Lakše ih je obmanuti i slagati, biće manje sposobni da mijenjaju svijet u kome se nalaze, biće ih teže zaposliti. Sve od navedenog. Kao zemlja, Engleska će pasti iza zemalja u razvoju zato što će joj nedostajati vješta radna snaga.
Knjige su način komunikacije sa preminulima. One su način na koji učimo od onih koji nisu više sa nama, način na koji se čovječanstvo izgradilo, napredovalo, postepeno saznajući umjesto ponavljanja jedne iste stvari ponovo. Postoje priče koje su starije od većine zemalja, priče koje su nadživjele kulture i zgrade u kojima su prvi put ispričane.
Mislim da imamo odgovornost prema budućnosti. Odgovornost i obavezu prema djeci, prema odraslima koji će ta djeca postati, prema svijetu u kome će se biti zarobljeni. Svi mi – čitaoci, pisci, građani – imamo obaveze. Htio bih da ih ovde navedem.
Obaveze čitaoca, pisca, građanina
Vjerujem da imamo obavezu da čitamo iz zadovoljstva, kako na privatnim tako i na javnim mjestima. Ako čitamo iz zadovoljstva, ako nas drugi vide da čitamo, onda učimo, vježbamo našu maštu. Pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.
Imamo obavezu da podržimo biblioteke. Da koristimo bilbioteke, da podstičemo druge da koriste biblioteke, da protestujemo kada se biblioteke zatvaraju. Ako nemate vrijedne biblioteke nemate vrijedne informacije ili kulturu ili mudrost. Utišavate zvukove prošlosti i oštećujete budućnost.
Imamo obavezu da naglas čitamo djeci. Da im čitamo stvari u kojima uživaju. Da im čitamo priče od kojih smo već umorni. Da imitiramo glasove, da im učinimo zanimljivim i da ne prestajemo da im čitamo samo zato što su sami naučili da čitaju. Koristite čitanje za zbližavanje, period kada se telefoni ne provjeravaju, kada se svako ometanje ostavlja sa strane.
Imamo obavezu da koristimo jezik. Da poguramo sebe: da saznamo šta znače riječi i kako da ih upotrebljavamo, da komuniciramo jasno, da kažemo šta mislimo. Ne smijemo pokušavati da zamrznemo jezik, ili da se pretvaramo da je to mrtva stvar, već ga moramo koristiti kao živu stvar koja teče, pozajmljuje riječi, dozvoljava da se značenja i izgovori mijenjaju kroz vrijeme.
Mi pisci – posebno pisci za djecu, ali svi pisci – imamo obavezu prema našim čitaocima: to je obaveza da pišemo istinite stvari, posebno značajno kada stvaramo priče ljudi koji ne postoje na mjestima koja nikada nisu postojala – da razumijemo da istina nije ono što se dogodi već ono što nam pokazuje ko smo mi. Fikcija je laž koja govori istinu. Imamo obavezu da ne dosađujemo čitaocima, već da u njima probudimo potrebu da okrenu stranu. Jedan od najboljih lijekova za nezainteresovane čitaoce je priča koju ne mogu prestati da čitaju. I dok imamo obavezu da čitaocima prenosimo istinu, obezbijedimo oklop i oružje i prosljedimo kakvu god mudrost smo stekli na ovom svetu, imamo obavezu da ne propovjedamo, da ne pridikujemo, da ne namećemo već servirani moral i poruke u usta čitaoca kao što ptice svoje mlade hrane sa već sažvakanom hranom. I imamo obavezu, da nikada, ni pod kojim okolnostima, ne pišemo nešto za djecu što ne bi želili sami da čitamo.
Imamo obavezu da razumijemo i priznamo da kao pisci za djecu radimo važan posao, zato što ako zabrljamo i napišemo dosadne knjige koje odbiju djecu od čitanja i od knjiga umanjujemo našu budućnost i uskraćujemo njihovu.
Svi mi – odrasli i djeca, pisci i čitaoci – imamo obavezu da sanjarimo. Imamo obavezu da maštamo. Lako je pretvarati se da niko ne može ništa promijeniti, da smo u društvu u kome je društvo veliko, a individua manja od ničega: atom u zidu, zrno pirinča u polju. Ali istina je, da individue mogu da promijene svijet iznova i iznova, individue prave budućnost, i to rade zamišljajući stvari koje bi mogle biti drugačije. Pogledajte oko sebe. Zastanite na trenutak i pogledajte po sobi. Istaći ću nešto toliko očigledno da je često zaboravljeno. To je ovo: sve što vidite, uključujući zidove, u nekom je trenutku zamišljeno. Neko je odlučio da je lakše sjediti na stolici nego na zemlji i izmislio je stolicu. Neko je morao zamisliti način na koji mogu pričati sa vama u Londonu, a da pri tome niko od nas ne pokisne. Ova soba i stvari u njoj, i sve stvari u zgradi, u ovom gradu, postoje, ponovo i ponovo zato što su ljudi zamišljali stvari.
Imamo obavezu da učinimo stvari lijepim. Da ne ostavljamo svijet ružnijim nego što smo ga zatekli, da ne praznimo okeane, da ne ostavljamo naše probleme narednim generacijama. Imamo obavezu da počistimo za sobom, i da ne ostavimo našu decu sa svijetom koji smo kratkovidošću zabrljali, zakinulu i obogaljili.
Imamo obavezu da kažemo političarima šta želimo, da podignemo glas protiv bilo koje stranke koja ne razumije vrijednost čitanja, koja ne vidi vrijednost u stvaranju građana koji žele da zaštite i podrže pismenost. Ovo nije stvar stranačke politike, već čovječanstva.
Alberta Einsteina su pitali kako da učinimo djecu inteligentnom. Njegov odgovor je bio jednostavan i mudar: „Ako želite da vam djeca budu inteligentna, čitajte im bajke. Ako želite da budu još inteligentnija čitajte im još više bajki.“ On je razumio vrijednost čitanja i zamišljanja. Nadam se da djeci možemo obezbijediti svet u kome će čitati i u kome će im biti čitano, u kome zamišljaju i razumiju.
Izmjenjena verzija predavanja za „Reading Agency“, 14. oktobra. 2015. Neil Gaiman, objavljeno u Gardijanu
About Author
