Foto: bookstr.com
Distopijska književnost je već do sredine 20. stoljeća stekla status podžanra u književnim krugovima nerijetko omražene naučne fantastike. Distopija se, međutim, od djela potonjeg žanra razlikuje njenim pristupom i razmatranju tema izmaštanih u budućnosti. Ako bismo selekciju naučne fantastike radili na osnovu podjele na tvrdu i meku naučnu fantastiku, gdje u potonju grupu spadaju djela koja se bave psihologijom, sociologijom, politikom itd. onda se za distopijska djela može reći da su često izmaštani odrazi naše stvarnosti u ogledalu. Za potvrdu prethodne izjave ne postoji bolji način od analize klasičnog romana 1984 Georga Orwella.
U romanu se opisuje izmaštano totalitarno društvo u kojem apsolutnu vlast ima Partija sa Velikim Bratom na čelu. Čitatelj u djelu prati protagonistu Winstona Smitha koji živi u Oceaniji, državi u kojoj je čovjek potpuno izgubio svoju identitet, autonomiju, individualnost, a samim tim je prestao biti čovjek i postao vlasništvo države i režima. Iako tokom radnje raširene na oko tristotinjak stranica neprestano nailazimo na situacije koje potvrđuju ovaj društveni sistem, ono se najviše očituje u prikazu djece. Obrazovni i odgojni sistem u državi je na taj način uređen da su djeca daleko opasniji od pravnih i zakonskih predstavnika. Upravo se od dječije populacije polazi sa stvaranjem partijskih vojnika što pokazuje golemu totalitarističku i svjetonazorsku indoktrinaciju i moć koju posjeduje Partija.
Simptom stanja
Međutim, ono što Orwell u svojoj distopijskoj slici svijeta prikazuje jeste simptom, odgovor na stanje koje je prevladavalo u postratnom periodu. Svijet je napokon izašao iz najvećeg i najdevastirajućeg rata u čovjekovoj historiji. Stvari su se polako vraćale u normalu, koliko god se to stanje moglo nazvati normalnim. Zaogrnuti ratnim traumama ljudi su pokušavali ustaliti svoje živote. No, s druge strane, iako neprijatelja više nije bilo, sve su vertikalne ljestvice pale na horizontalu, vladajuće sile su stvarale jedno novo okruženje, jedan novi poredak u kojem će svojim nevidljivim koncima i konceptima latentno nadgledati i upravljati situacijom u svijetu, politici, društvu i religiji. Ovo stanje su primjetili mnogi književnici poput Orwella zbog čega upravo u periodima nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velike ekspanzije i razvoja distopijske literature.
Iako se danas, više od pola stoljeća kasnije, kao pretečom 1984 spominje roman Mi Jevgenija Zamjatina, ipak se može govoriti o dvije distinktivno različite knjige. U svojoj osnovi i jedna i druga govore o kontroli individualnog kod čovjeka, a ponajviše kontrolom onog nagonskog aspekta: nagonom za stvaranjem i nagonom za zadovoljavanje seksualnih težnji. Zamjatinov Mi je ispripovijedan iz prvog lica i odlikuje se zanimljivim stilom pisanja koji je nerijetko sveden na minimalne rečenične konstrukcije. S druge strane, 1984 posjeduje prozni stil klasičnih romana koji skiciraju i više nego što je potrebno za stvaranje predstave o vremenu i prostoru u djelu. Osim toga, 1984 zalazi mnogo dublje i detaljnije u one mehanizme svijeta na čijim osnovama počiva društvo protagoniste Smitha.
Drugi dio 20. stoljeća počevši od završetka Drugog svjetskog rata donosi i druge struje u književnosti koje će se kasnije objediniti pod nazivom postmodernizam. Orwell nije postmodernist per se ali se u nekim njegovim djelima, 1984 ili Životinjska farma, mogu primijetiti elementi novog književnog i intelektualnog perioda. Prije svega, želim istaći kako se u 1984 primijeti dašak ironije te neizbježna kritika historije.
Zašto pišem
„Ispalo je da su čak bile organizovane manifestacije u znak zahvalnosti Velikom Bratu zato što je sledovanje čokolade povećano na dvadeset grama nedeljno. A koliko juče, razmišljao je, bilo je objavljeno da će se sledovanje čokolade smanjiti na dvadeset grama nedeljno. Da li je moguće da svi ovi ljudi mirno gutaju takvu laž, posle svega dvadeset četiri sata?“ (str. 56, BIGZ, 1984.)
Samo u ovom egzemplarnom citatu možemo prepoznati ironiju u slučaju davanja čokolade, ali i kritičkog komentara na ponašanje ljudi kroz historiju kada su u zvijezde kovali vladare radi banalnih stvari. Međutim, ovo su pak i Orwellova stilistička obilježja koja možemo prepoznati i u drugim njegovim djelima. O njegovim stilskim namjerama i porivima u pisanju Orwell je govorio u svom eseju „Zašto pišem“ navodeći četiri tačke koje možemo pronaći u romanu 1984. Prvi njegov poriv je puki egoizam, odnosno želja pisca da se pokaže pametnim. Ovaj poriv pronalazimo u ekscesivnom i predugom opisivanju sadržaja iz fikcionalne knjige Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma koju Smith čita sredinom romana i koje se prostire na preko trideset stranica. Drugi poriv je estetski entuzijazam, a ovo se pak odnosi na stil pisanja, na kreativnost jezika i izraza kojem Orwell daje veliki značaj jer je ovaj motiv, prema njegovim riječima, vrlo slabašan u mnogih pisaca. „Osim željezničkog voznog reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.“ (Zašto pišem i drugi eseji)
Sljedeća dva poriva kod Orwella igraju bitnu narativnu ulogu i međusobno se prepliću. Historijski poriv i politička svrha igraju ulogu propitivanja društvenih normi, koristeći upravo književnost kao platformu za promicanje ili rušenje određenih svjetonazora. I sam Orwell kaže, nema te knjige koja ne bi bila politički (dodao bih i društveno) pristrana, pa je čak i stav da knjiga ne smije imati veze sa politikom jedan politički stav.
Proročka pronicljivost
Upravo kombinacija ove četiri stavke u Orwellovoj estetici od njega čine bezvremenog autora kojeg i danas čitamo sa gotovo proročkom pronicljivošću. Savremena distopijska (u nekim slučajevima možemo reći aktivistička) književnost, barem ona u posljednje dvije decenije, koja otvoreno cilja na društveni i politički angažman i aktivizam neosporno i agresivno nastoji obraditi teme od vremenskog značaja, ali upravo u tom svom nastojanju zaboravljaju da je to ipak književnost. U strukturalnoj građevini jednog narativa nije posve samo bitno šta je rečeno, već i kako je rečeno i zbog čega. Zato 1984 istupa kao superiorno djelo jer djelu daje smisao i svrhe i estetike.
About Author
