U beskraju svemira kriju se nebrojene tajne i pojave koje čekaju da ih čovjek otkrije. Na svakoj razini stvarnosti, od najmanjih čestica do najvećih galaksija, postoje misterije koje čekaju da ih istražimo i povežemo u sve precizniju i tačniju sliku onoga što nazivamo – stvarnost.
Promatrajući svemir kroz teleskope, proučavajući svjetlost različitih valnih dužina, ili ispitujući materiju na mikroskopskim razinama ovdje na Zemlji, čovjek polako sklapa mozaik prirodnih zakona. Ti zakoni, koji djeluju nepromjenjivo u prostoru i vremenu, omogućavaju nauci da uopće postoji.
U osnovi svega stoji jednostavna činjenica: Svemir se može razumjeti.
To je moguće samo zato što:
-
priroda slijedi zakone,
-
ti zakoni vrijede svuda i uvijek,
-
ne mijenjaju se, iako se okolnosti u kojima djeluju mogu promijeniti.
Da nije tako, nauka ne bi mogla davati smislene odgovore – ni predviđati pojave, ni objašnjavati svijet.
Kako nauka funkcionira
Svaka naučna spoznaja počinje posmatranjem, mjerenjem ili eksperimentom. Bilo da otkrivamo hemijske veze, strukturu ćelija, nastanak stijena, ili temperaturu naše planete, sve to radimo promatrajući stvarne procese i tražeći obrasce u podacima.
Nauka polazi od pretpostavki – početnih tačaka koje omogućuju daljnje korake. Zatim postavlja očekivanja o tome šta bi se trebalo dogoditi u određenim uslovima, promatra prirodne procese, prikuplja rezultate i povezuje ih s prethodnim saznanjima. Zaključci se donose samo ako ih podržavaju dokazi.
To nije samo testiranje hipoteze – to je stalno širenje razumijevanja svijeta na temelju svega što znamo i što možemo izmjeriti.
Zašto sve to uopće funkcioniše
Zato što je svemir uređen. Da nije, ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da su zakoni fizike nestalni, sile promjenjive, ili logika svijeta nedosljedna, ne bismo mogli objasniti ni najjednostavnije pojave.
Primjer je gravitacija. Na površini Zemlje svi je mjerimo jednako – 9,8 metara u sekundi na kvadrat. Ta sila drži nas, Mjesec, planete i Sunčev sistem na okupu. Da se ona mijenja iz trenutka u trenutak, planete ne bi imale orbite, zvijezde se ne bi održale, a galaksije bi se raspale.
Bez postojanih zakona, svemir bi bio haotičan. Nauka bi bila nemoguća, jer bi svaki pokušaj razumijevanja završavao u neredu.
Konstantnost zakona – temelj svega
Osnovne čestice prirode, protoni, neutroni, elektroni i druge, ponašaju se uvijek isto. Njihova masa, naboj i međudjelovanja ne mijenjaju se s vremenom ni prostorom. Sile koje djeluju među njima – gravitacija, elektromagnetizam, jaka i slaba nuklearna sila – vrijede svugdje i uvijek.
Zahvaljujući toj postojanosti, mogu nastati atomi, molekule, planete, pa i ljudi. Svaka stvar u svemiru postoji i razvija se prema istim pravilima, bez izuzetaka.
Naučna istraživanja pokazuju da ne postoji nijedna nevidljiva ili neizmjeriva sila izvan fizičke stvarnosti koja mijenja te procese. Sve što se događa može se objasniti unutar okvira prirodnih zakona.
Kada bi svemir bio drugačiji
Zamislimo svemir u kojem se zakoni mijenjaju. U kojem se sile nasumično pojačavaju i gase, gdje se zvijezde mogu ugasiti bez razloga, a atomi raspasti bez ikakvog uzroka. U takvom svijetu ništa ne bi bilo trajno ni predvidivo – ni život, ni materija, ni misao.
Takav svemir bio bi zastrašujući. U našem svijetu, naprotiv, ono što se događa može se razumjeti. Možemo predvidjeti šta će se dogoditi sutra jer zakoni danas vrijede isto kao jučer.
Univerzalnost zakona
U našem svemiru sve – od kvantnih čestica do galaksija – slijedi ista pravila. Energija i materija se mijenjaju, ali samo u skladu s istim osnovnim principima. Prostor i vrijeme mogu se savijati, širiti i skupljati, ali ne mogu kršiti zakone koji ih određuju.
Upravo ta univerzalnost omogućava da nauka postoji. Da možemo mjeriti, opažati, eksperimentisati i razumjeti svemir.
Bez toga, ni jedno naučno otkriće, od zakona gravitacije do genetskog koda, ne bi imalo smisla.
Najveća istina o svemiru, dakle, nije neka udaljena galaksija ni nova čestica.
Najveća istina je – da ga uopće možemo razumjeti.
