U martu 2014. godine, dvije srednjoškolke iz Arizone, Lily Wilhelm i Carly Oseran, odlučile su za školski projekt kontaktirati jednog od najpovučenijih književnika današnjice – Cormaca McCarthyja. Iako je autor poznat po tome da ne daje intervjue, ne potpisuje knjige i izbjegava javne nastupe, one su uspjele dobiti odgovore na svoja pitanja zahvaljujući neobičnoj vezi: prijatelj njihovog poznanika bio je blizak McCarthyju.
U svom prvom e-mailu, koji su poslale prijatelju slavnog pisca, zahvalile su mu na druženju i pomoći u realizaciji školskog zadatka. Posebnu zahvalnost izrazile su i samom McCarthyju, ističući koliko im znači što imaju priliku postaviti mu pitanja vezana za njegov roman All the Pretty Horses, koji su odabrale za detaljnu retoričku analizu u sklopu časa iz napredne engleske književnosti.
Tri dana kasnije stigao je odgovor. U ime McCarthyja odgovorio je njegov prijatelj, navodeći da su sljedeći citati direktne izjave autora. Dodao je i simpatičnu napomenu: „[Moj prijatelj] kaže da ste vrlo bistre i pristojne mlade dame. Samo nastavite tako.“
U odgovoru na pitanje o razvoju ideja u priče, McCarthy je rekao: „Pisanje je vrlo podsvjesno i posljednja stvar koju želim jeste razmišljati o tome.“
Na njihovu dilemu o retoričkoj analizi romana, odgovorio je: „Mislim da je to dobar način da se uništi čitalačko iskustvo.“
Upitane o muzičkom utjecaju na njegov stil, McCarthy je kratko rekao: „Sve u životu utiče na stil i zato je teško, ako ne i nemoguće, odrediti konkretan utjecaj.“ Prijatelj je uz to dodao ličnu napomenu: McCarthy ima lijep glas, svira gitaru i voli stare bluegrass i country balade, posebno pjesme Louvin Brothers i Carter Family, predvođene Maybelle Carter.
Na pitanje o tematskom tonu romana, odnosno da li se All the Pretty Horses bavi gubitkom prošle ere, McCarthy odgovara: „Gubitak jednog prošlog vremena jeste tema romana, ali ne nužno i njegova svrha.“
U vezi s detaljnim opisima pejzaža u njegovim djelima, McCarthy je naveo da piše ono što mu je u mislima: „Ponekad ono što pišem odgovara mjestima koja dobro poznajem, poput zapadnog Teksasa i Meksika, ali ponekad imam vizualnu sliku u glavi koja ne odgovara nijednom stvarnom mjestu.“
Na pitanje o stilističkom izostavljanju navodnika i interpunkcije, kaže: „Pisci su ranije koristili navodnike, zareze, tačkice, navodno da pomognu čitaocu. Ali dođe trenutak kada, po mom mišljenju, oni samo kvare stranicu. Koristim što manje interpunkcijskih znakova.“
U vezi s narativnom perspektivom, McCarthy je jednostavno rekao: „I to je podsvjesno. Pišem ono što mi dođe.“
Upitan o sličnostima sa svojim protagonistom Johnom Gradyjem Coleom, McCarthy priznaje: „Njegovo poštovanje prema zemlji i prirodi. Mislim da je dobar momak i možda bih volio da sam i ja bio više poput njega kad sam bio njegovih godina.“
Na pitanje kako se osjeća povodom filmske adaptacije romana, odgovorio je diplomatski: „Ne bih komentarisao tuđi rad, čak i ako se temelji na mom.“
Na kraju, upitan da li je njegov cilj da izazove čitatelja i da li piše za određenu publiku, McCarthy je zaključio: „Ne pišem za određenu publiku. Čitatelj kojeg imam na umu sam sam ja. Kad bi neko drugi pisao ove knjige, ja bih mogao otići igrati golf.“
