Izvor: nytimes.com
Knjiga o džungli je roman Rudyarda Kiplinga koji govori o Mowgliju: dječaku kojeg su napustili roditelji i odgojili vukovi. I dok je odgajan na osnovu principa životinjskog kraljevstva, nikada nije naučio kako komunicirati s drugim čovjekom.
Poznata Kiplingova priča, koja je do sada ekranizovana mnogo puta a najpoznatija je Disneyeva ekranizacije, završava na visokom tonu s velikom porukom o samootkrivanju i harmoniji između čovjeka i prirode. Međutim, malo ljudi zna da je priča zasnovana na istinitoj priči. Tragičnoj istinitoj priči.
Dinu Sanichara su odgojili vukovi i tokom prvih godina života i sam je mislio da je vuk. Lovci su ga pronašli kako leži u pećini i odveli ga u obližnje sirotište. Tamo su ga misionari pokušali naučiti svemu što do tada nije mogao naučiti, počevši od osnova: hodanja i govora. Međutim, jaz između životinjskog i ljudskog ponašanja je za Dina bio prevelik da bi ga mogao prevladati.
Godina je bila 1867. Mjesto radnje: Okrug Bulandshahr u Indiji. Jedne noći grupa lovaca se probijala kroz džunglu kada je naletjela na čistinu. Na kraju nje je ležao ulaz u špilju za koju su mislili da čuva vuk samotnjak. Pripremili su zasjedu, ali su se zaustavili kada su u špilji ugledali dječaka, ne stariji od šest godina. Nije im prilazio, niti je odgovarao na pitanja.
Dječak iz džungle
Lovci nisu željeli ostaviti dječaka iza sebe u nemilosrdnom okruženju džungle. Odveli su ga do sirotišta Sikandra Mission u gradu Agra. Budući da nije imao ime nazvali su ga Dina Sanichar, što na hinduskom znači subota – dan kada je stigao.
Tokom boravka u sirotištu Sanichar je dobio i nadimak „dječak vuk“. Misionari su smatrali da mu to odgovara s obzirom da su ga odgojile životinje i da nikada u životu nije doživio ljudski kontakt. Prema njihovim izvještajima, Sanicharovo ponašanje nije uopšte podsjećalo na ljudsko. Koristio je sve udove za hodanje, a samo na nogama je teško stajao. Jeo je samo sirovo meso, a kosti je grizao kako bi naoštrio zube.
Komunikacija sa Sanicharom je također bila jako teška. Prvo, nije poznavao nikakve osnove običnog ljudskog govora. Kad god bi se htio izraziti režao bi ili zavijao baš kao vuk. Drugo, nije razumio niti načine neverbalne komunikacije. Ljudi koji ne koriste isti jezik obično se mogu sporazumiti mimikom, rukama ili pokazivanjem predmeta. Ali vukovi ne koriste prste za pokazivanje ili bilo kakvu drugu komunikaciju, pa su takvi pokušaji komunikacije bili također besmisleni.
Iako je, godinama kasnije, Sanichar naučio da razumije misionanre, sam nikada nije naučio da govori njihovim jezikom. Zvukovi ljudskog govora su mu jednostavno bili strani.
Što je duže boravio u sirotištu to se više počinjao ponašati kao čovjek, Naučio je stajati uspravno i počeo se oblačiti. Neki kažu da se odao jednom od najvećih ljudskih poroka – pušenju cigareta.
Djeca indijske džungle
Međutim, Sanichar u to vrijeme nije bio jedino dijete u sirotištu koje su odgojili vukovi. Ako je vjerovati nadzorniku, kasnije su mu se pridružila još dva dječaka i jedna djevojčica. U Indiji je ubrzo potom porastao broj djece u sirotištima koje su pronašli u džungli odgojene od strane vukova. Toliko da više tome nisu pridavali pažnju, već su ih bilježili kao još jedno siroče. Ovome se dodaje i činjenica da su se za njih brinuli samo misionari, pa je upitno jesu li doista bili divlji.
No život Dine Sanichar je ostavio priču i naslijeđe o divljoj djeci. Iako nije trajao dugo. Njegovo je tijelo popustilo pod tuberkulozom i umro je 1895. godine u svojoj 35 godini. Iako je na kraju veći dio svog života proveo u okruženju ljudi, a ne životinja koje su ga odgojile, nikada se u potpunosti nije prilagodio životu u sirotištu.
Iako postoje slike o Dini Sanichar i podaci o njemu, mnogi detalji o njegovom životu ostaju ipak nepoznati i neprovjerljivi. Bilo da je potpuno istinito ili uljepšano, Dina Sanichar je svojevrsni real-life Mowgli iz Kiplingove knjige. On je dječak odgojen u svijetu koji je potpuno drugačiji od našeg.
Izvor: allthatsinteresting.com
About Author
