Izvor: Index.hr
Kada je objavljen 1985. roman „Sluškinjina priča“ postao je gotovo instant klasik, upozorenje o stvarima koje su oko nas i o onome kako bi svijet mogao da izgleda ako bi ga se prepustilo šovinističkom-religioznom režimu. Roman je to koji bi se mogao nazvati slojevitom feminističkom elegijom i kome bi se moglo razgovarati danima, postepeno otkrivajući simboliku i poruke koje je Margaret Atwood ostavila među ispisanim redovima. Roman koji bi se mogao nazvati savršenim.
Skoro 35 godina poslije, ponukana mnogobrojnim pitanjima čitatelja koja je dobivala kroz decenije o Gileadu i njegovim likovima, kao i uspjehom TV serije i izvedbom sjajne Ann Dowd kao tetke Lydije, Margaret Atwood se odlučila vratiti u Gilead da donese priču o njegovom padu.
Izostanak briljatnosti
Glavni problem s kojima se Atwood suočava (kao i svaki drugi književnik/književnica kada se odluče na ovakav potez) jeste sjena koju baca njeno prethodno djelo i napisati nešto kako bi se pariralo romanu kao što je „Sluškinjina priča“ skoro da je nemoguća misija. „Svjedočanstva“, nastavak „Sluškinjine priče“ dokaz je kako se nekim pričama ne treba vraćati ako se nema šta reći i treba ih ostaviti onakve kakve jesu.
Jedna od stvari koje su „Sluškinjinu priču“ činile sjajnom jeste njena naracija i iznenađenje na kraju kada nam se otkriva da smo sve vrijeme čitali snimljenu ispovijest. „Svjedočanstva“ taj element iznenađenja izbacuju na samom početku svakog od tri zasebna narativa dajući nam jasno na znanje da čitamo zaostavštinu iz prošlosti, u kojima svaki od tri ženska lika šeta kroz vrijeme pričajući nam priču koja vrlo brzo postaje jasna, pa nema nekog uzbuđenja niti poriva za daljnje čitanje.
Narativi, iako pokušavaju biti različiti, često postaju jednolični i identični, posebno dva glasa tinejdžerki, iako pripadaju različitim staležima, i tek se onaj tetke Lydije donekle izdvaja i na trenutke pokazuje tračak briljantnosti koji je Atwoodova posjedovala u „Sluškinjinoj priči“, što navodi na pitanje, zašto nije napisala cijeli roman kao tetka Lydija? Žena koja je nekada bila sutkinja, samostalna i moćna, svedena na lik ogorčene žene u smeđoj odori.
Da li se to Atwoodova podsmijava?
Sam rasplet radnje, posebno posljednja trećina, djeluje zbrzano i napisano na nivou klasične omladinskog distopijskog romana u kojem nedostaju samo masovne igre u kojima posljednji preživjeli takmičar pobjeđuje, pa se ne možemo ne zapitati, da li je ovo doista djelo Margaret Atwood ili rad neke od njenih štićenica jer više djeluje na fan fiction negoli na pisanje ozbiljne književnice. Ili se to Atwoodova podsmijava svima onima koji su „Sluškinjinu priču“ smatrali dosadnom i sporom, bez dodatnih detalja o Gileadu, pa im servira ovo kao lako probavljivo jelo?
Zanemarimo li činjenicu da ime Margaret Atwood stoji na koricama, „Svjedočanstva“ su čitljiv roman jer Margaret zna kako pisati uzbudljivo djelo i voditi radnju, uz nekoliko jakih scena, prvenstveno u dijelovima s tetkom Lydijom, ali općenito gledano, nepotreban nastavak i roman koji ne donosi ništa novo niti uspijeva izaći iz sjene „Sluškinjine priče“. Ostaje tek žaljenje što cijeli roman nije bio iz perspektive tetke Lydije.
About Author
