Ponekad se ideje romana djeluju čine tako da bi u filmskom mediju djelovale puno bolje nego što je to završni proizvod koji nam je pisac ponudio. Ili je to do samog talenta pisca i njegove mogućnosti da uobliči priču koju je zamislio i predstavi čitateljstvu. Sinopsis „Utjeha stranaca“ Iana McEwana djeluje kao nešto što bi Roman Polanski rutinski pretvorio u jedan od svojih napetih trilera. Paul Schrader ga je preduhitrio pa je snimio ekranizaciju romana koja nije baš pobrala sjajne kritike.
Priča romana prati par koji je zapeo u kolotečinu i odmorom u Veneciju, koju iz nepoznatog razloga McEwan ne želi da imenuje, ali daje jasne naznake o kojem je gradu riječ, želi da pokuša vratiti strast u svoj umirući odnos. Dani im prolaze u monotoniji, povremenom seksu u toku kojeg čak i zaspe, pušenju džointa i šetnji gradom dok jednom prilikom ne nalete na Roberta, misterioznog stranca koji na prvi pogled odaje utisak osobe koju ne želite u svom životu, ali oni pristaju da ih odvede u sumnjivi bar gdje im ispriča priču o svom djetinjstvu, okrutnoj osveti svojih sestara i sadističkom ocu.
Sterilna proza
Polako, Robert postaje njihova sjena, a nakon posjete njegovoj kući i upoznavanja s njegovom suprugom, Colinova i Maryna veza ponovo dobiva strast. Četiri dana strastvenog seksa uz bizarne komentare šta bi uradili jedno drugom čini da zaborave na sve do trenutka kada Mary ima noćnu moru u kojoj se sjeti da je Robert imao Colinovu fotografiju u njegovoj kući, a onda stvari počinju ići nizbrdo.
Ryu Murakami u svojoj „Audiciji“ daleko bolje odrađuje stvari i gradi napetost. Za njegovog lika marimo i pitamo se šta se dešava. Ian McEwan zbog svoje sterilne proze, koja ne trenutke djeluje kao rad polaznika radionice kreativnog pisanja, i pristupa narativu kao sveznajući narator, na samom početku se udaljuje od svojih likova, Colina i Mary što čitatelja dovodi do stanja da ga apsolutno ne zanima šta će se desiti, a lošim odrađivanjem slutnje predstojećih događaja, McEwan od cijelog romana pravi jednu cjelinu nedostojnu svog imena.
Jezivi Ian
Samo ponašanje likova je stvar o kojoj bi se moglo pričati satima, pa se čitatelj ne može, a ne zapitati, da li je McEwan doista bio ozbiljan kada je ovo pisao ili je radio satiru? Mišljenja sam da ovdje ipak nije riječ o potonjem već da je McEwan imao sjajnu zamisao i priču koja je negdje usput postala loš roman. Neki drugi pisac većeg talenta bi od ove ideje napravio maestralan roman, koji bi možda privukao i Polanskog da napravi ekranizaciju. Ovako. Ostaje žal što je McEwan protraćio priliku i servirao nam mućak, koji je većinom jedna ravna linija koja povremeno šokantnim bizarnim seksualnim željama uzrokuje upitnik nad glavom te se pitamo koji je urednik dopustio objavljivanje ovog romana i zašto nije skrenuo McEwana u pravom pravcu.
Ipak, ovo mu je bio tek drugi roman pa mu se može progledati kroz prste, ali da je roman vrijedan čitanja, nije. Čak su mu prva dva romana donijela nadimak „Jezivi Ian“. Ryu je ipak daleko jeziviji i kvalitetniji pisac od „Jezivog Iana“, barem ako poredimo „Audiciju“ ili „U miso supi“ s „Utjehom stranaca“. Jedina dobra stvar kod ovog romana jeste što je više riječ o noveli negoli punokrvnom romanu, pa se može brzo pročitati.