Izvor: nybooks.com
Stojeći na balkonu, kao na pozornici, omaleni, besprijekorni lik se obraća vojsci okupljenoj ispod. Lik je Yukio Mishima, pravim imenom Kimitake Hiraoka. Bio je najpoznatiji živući japanski pisac kada je 25. novembra 1970. godine otišao u vojnu bazu u Tokiju, oteo zapovjednika, zapovijedio mu da okupi garnizon, a zatim pokušao započeti puč. Bunio se protiv države i ustava koje podržavaju SAD, vrijeđao vojnike radi njihove pokornosti i poticao ih da vrate cara na njegovo predratno mjesto živog boga i nacionalnog vođe. Publika, isprva uljudno tiha ili samo omamljena, ubrzo ga je počela topiti u dobacivanjima i šalama. Mishima se vratio unutra i rekao: “Mislim da me nisu čuli.” Nakon čega je kleknuo i izvršio sepuku, ritualno samurajsko samoubistvo.
Mishimina smrt šokirala je japansku javnost. Bio je slavna književna ličnost s mačo provokativnim karakterom, ali i duhovitom stranom. Ali ono što je izgledalo samo kao postavom, uskoro je naglo postalo veoma stvarno. Bilo je jutro otvaranja 64. zasjedanja japanskog parlamenta na kojem je bio prisutan i sam car. Premijerov govor o vladinom planu za narednu godinu bio je zasjenjen. Niko nije umro od sepukua još od posljednjih dana Drugog svjetskog rata.
“Neki su mislili da je poludio, drugi da je to bio još jedan u nizu egzibicionističkih činova, još jedan izraz želje za šokiranjem zbog kojeg je postao zloglasan”, napisao je japanski filozof Hide Ishiguro 1975. godine u eseju za The New York Review. “Nekoliko ljudi iz političke desnice vidilo je njegovu smrt kao patriotsku gestu protesta protiv današnjeg Japana. Drugi su vjerovali da je riječ o očajnoj, jezivoj farsi koju je smislio talentiran čovjek koji je bio enfant terrible i koji nije mogao podnijeti život srednje dobi i prosječnosti.” S druge strane, Mishima je svojoj ženi jednom rekao “čak i ako me odmah ne shvate, u redu je, razumit će me Japan za 50 ili 100 godina.”
Yukio Mishima je za četrdeset i pet godina života objavio stotinjak knjiga, među njima i četrdeset romana. Režirao je, glumio, bio je savršeni mečevalac i atleta. Sedam puta je obišao svijet, triput bio na listi nominacije za Nobelovu nagradu. Iako je prošlo pet decenija od njegovog samoubistva, koje je odjeknulo u cijelom svijetu, mnogi Mishimini biografi nisu uspjeli da do kraja objasne razloge njegovog spektakularnog čina. Kao da su u pravu oni koji su tvrdili da je sepuku posljedica Mishimine želje da sebi zauvijek obezbijedi neku vrstu besmrtnosti. Kao najprevođeniji japanski pisac, postao je ‘besmrtan’ još za zivota. Njegovi romani štampani su gotovo na svim jezicima, u milionskim tiražima.
Mishima je na japansku književnu scenu stigao s Confessions of a Mask, svojevrsnom autobiografijom koja ga je proslavila u ranim dvadesetim godinama. Priča prati nježnog, osjetljivog dječaka kojeg baka gotovo da drži u zatočeništvu. Ona je bolesna i on je primoran da je njeguje. Umjesto da se igra napolju s drugim dječacima, on je godinama zatvoren s njom u bolešljivo-slatkom mirisu njezine mračne spavaće sobe.
Dječakov um se razvija u toj sobi. Maštarija i stvarnost nikada nisu sasvim odvojeni. Dok baka umire izranja dječak. Razvio je fiksaciju igranja uloga, sa životom kao pozorištem. Ne može odoljeti slojevitim maštanjima o životu okosebe. Muškarcima i dječacima, pogotovo bolje građenim, dodjeljuju se uloge u njegovim živopisnim. često nasilnim sanjarenjima. U međuvremenu opsjednut je vlastitim odstupanjem i normalnim izgledom.
Confession of a Mask nastavlja se do kraja dječakove adolescencije, detaljno opisujući isprepletenu evoluciju njegovog unutarnjeg i vanjskog života i njegovog homoseksualnog buđenja. Na mnogo načina to je ključ za razumijevanje Mishiminovog kasnijeg života i djela. Otkriva korijene estetskog senzibiliteta, toliko vezanog za njegovu seksualnost, koja se pokazala kao Mishimina upravljačka opsesija. Pripovjedač piše da je “senzualno prihvatio vjerovanje u smrt koje je bilo popularno tokom rata”, kada su se regrutacija i samožrtvovanje činile izvjesnim i neizbježnim, i doista je Mishima zauvijek bio fiksiran na ideji da je ljepota najljepša kada je prolazna – a prije svega na vrhuncu uništenja. Ovo se vjerovanje miješa s divljenjem muškom obliku, obliku koji nedostaje slabašnom pripovijedaču, dajući fantazije hrabrim ratnicima i njihovoj krvavoj smrti. Ovaj privatni svijet Night and Blood of Death ispunjen je najsofisticiranijom okrutnošću i najfinijim zločinima, sve ispričano s hladnom distancom.
Confessions of a Mask onda, također, sugeriraju sklisku interakciju između izvedbe i stvarnosti koje su karakterizirale sve što je Mishima radio i pisao. Ostavljao je dojam da otkriva kako je autor zarobljen u nekoj mračnoj borbi sa sobom – dok istovremeno sugerira da je to možda samo majstorska manipulacija medijima i publicitetom. Mishima je to radio u oba smjera, skandalizirajući društvo zadržavajući trunku poricanja.
Na Mishimu su snažno uticala evropska kultura i filozofija, prvenstveno Nietzsche i kasni romantičari.
Formula je bila uspješna. Mishima se pretvorio u enfant terriblea japanske postratne književnosti zadobivši tako veliku publiku. Bio je, premda dekadent, discipliniran i plodan književnik, izbacujući hrpe popularne fantastike zajedno s visokom književnošću i desetinama No drama. Izgradio je sebi put u visoko društvo u Tokiju gajeći klasnu sliku. Bio je i prijatelj sa stranim urednicima i njihovim dopisnicima, uvlačio se i činio sve što je mogao kako bi proširio svoju slavu.
Mishimini romani su tokom ’50. godina uglavnom bili minirani istom sugestivnom autobiografskom žilom kao i prvijenac. U Forbidden Colours iz 1951. radi se o starijem piscu koji manipulira mladog homoseksualca koji se zaručio zbog praktičnosti i finansijske sigurnosti. U Zlatnom paviljonu iz 1956. (Temple of the Golden Pavilion) akolit u hramu je zapanjen njegovom ljepotom u uvjerenju da će ga uništiti bombaški napad – da bi, nakon što preživi rat, preuzeo na sebe da ga uništi. A u Kyoko’s House iz 1959. bokser preuzima desničarsku politiku, dok glumac biva uključen u sado-mazohistički seksualni odnos koji završava dvostrukim samoubistvom.
Mishimina tema je bila njegova vlastita, ali barem je u stilu smatran protežeom nobelovca Yasunarija Kawabate, koji je funkciju književnosti vidio kao umjetničku, a ne propagadnu. Djeluje kao da se veliki dio Mishiminog pisanja apsolutno drži ovog uvjerenja, svojim formalnim, gotovo tradicionalnim stilom usredotočenim na intenzivno senzualni opis prije svega.
The beautiful should die young, and everyone else should live as long as possible – Yukio Mishima
Ali onda se nešto promijenilo. Tokom ’60. godina moglo bi se reći da počinje politička faza Mishiminog života. Prikazavši sebe kao čistog estetu dekadentnog romantičara, u posljednjih deset godina svog života Mishima je doživio transformaciju. Počeo se baviti bodybuildingom, dva sata dnevno vježbajući u teretani, nabacujući mišiće na njegovu visinu od 1 metar i 63 cm. Osnovao je grupu desničarskih muških studenata koje je vodio kroz dnevne rutine vježbanja. Navedena svrha ovog društva bila je pomoć vojsci u slučaju komunističke revolucije.
Iza ove transformacije stajalo je obrazloženje koje je, ako ne destilirano, barem akumulirano u Sun and Steel: Art, Action and Ritual Death, eseju objavljenom 1968. godine, dvije godine prije njegove smrti. Osvrnuvši se na svoj život primijetio je dao je bio nagrižen i oslabljen suvišnim maštarijama i riječima, te oskudicom materijalnosti i djelovanja. “Pretpostavljam da je tijelo kod prosječne osobe ispred jezika”, piše Mishima. “U mom su slučaju riječi došle prije svega; zatim – sa zakašnjenjem, sa pojavom krajnje nevoljnosti, i već odjeveno u koncepte – doplo je meso. Bilo je već, što se podrazumijeva, potrošeno riječima.” Pokušao je rebalansirati i oživiti stari samurajski koncept “sklada pera i mača”. Čeznuo je da bude viđen kao “čovjek od akcije.”
Mishima je već bio u četrdesetima i bio je svjestan svoje dobi. Citat o umiranju lijepih u mladosti napisao je u članku posvećenom ranoj smrti glumca Jamesa Deana. “Nažalost, 95% ljudi to dobija obrnuto, prekrasni ljudi žive do osamdesetih, a odvratne budale padaju mrtve u 21. godini”, pisao je Mishima. Osjetio je da mu trenutak prolazi i počeo smišljati svoj posljednji čin.
Svi, u nekom trenutku, život vide kao pozornicu. No, malo ko živi i koreografira svoj život kao pozorište, a još manje bi ih koristilo sepuku kao finalnu sekvencu njihove izvedbe. Međutim, za Mishimu je to bio vrhunac cjeloživotne fantazije. Elementi su bili tu od samog početka, od Confessions of Mask. Samotransformacija u ratnika pretvorila ga je u predmet njegove želje: nešto lijepo, nešto što vrijedi uništiti. A fiksacija na sepuku izronila je na horizontu. Mishima je čak napisao i glumio u kratkom filmu Patriotism u kojemu je to detaljno odglumio. Možda je i posljednji Mishimin čin bio politički prosvjed – ali to je svakako bila smrt kao umjetnost.
Ujutro svog posljednjeg dana Mishima je izdavaču poslao svoju posljednju knjigu u tetralogiji The Sea of Fertility. Ove su četiri knjige, napisane mahnitim naletom kreativnosti, bile nešto novo. Počevši u 1912. godini, nedugo nakon rusko-japanskog rata, i završavajući 1975. godine, oni obuhvaćaju razdoblje izvanrednih promjena: od uspona imperijalnog Japana, preko uništenja Drugog svjetskog rata pa sve do pojave kapitalističkog Japana. Zajedno ih veže jedan lik, Honda i ponovna reinkarnacija njegovog dječačkog prijatelja – izdržljive duše okružene promjenama i padom.
U usporedbi s Mishiminim drugim radovima, The Sea of Fertility sadrži mnogo gustih filozofiranja. A, nakon druge knjige dobija se osjećaj žurbe, pa postaju sve tanje i manje. Mishima je veći dio svog posljednjeg toma napisa tokom porodičnog odmora u avgustu 1970. godine. U pismu mentoru iz 18. novembra 1970. Mishima je napisao: “Za mene završetak pisanja ove knjige nije ništa drugo nego kraj svijeta.” Posljednji redovi su, međutim, jako mirni.
“Nije bilo drugog zvuka. Vrt je bio prazan. Došao je, pomislio je Honda, na mjesto koje nije imalo uspomena, ničega.
Podnevno ljetno sunce prelijevalo je mirni vrt.”
Izvor: bbc.com
Prijevod: E-volucija.com
About Author
