Izvor: reddit.com/r/space
Fotografije svemira daju zapanjujuće onostrane prikaze zamršenih oblika i vatrenih boja. Istovremeno je postala i ključna u pokušajima astronoma da razumiju svemir i njegove mehanizme. Otkako je snimljena prva astronomska fotografija Mjeseca 1840. godine, tehnologija je napredovala kako bi naučnicima pružila što jasnije i tačnije slike svemira.
Kamere širokog objektiva omogućuju orbitalnim fotografijama snimanje šireg područja, dok bilježenje objekata u infracrvenoj, rengenskoj i drugim valnim duljinama otkriva fine detalje eksplozija, sudara i drugih kosmičkih događaja. Koristeći se samo vidljivom svjetlošću dok promatraju svemir astronomi ne bi mogli identifikovati visokoenergetske značajke unutar svemira poput crnih rupa. Upotrebom rengenskih fotografija naučnici mogu vidjeti kako crne rupe kradu energiju iz svoje okoline i ponovo je emituju u obliku visokoenergetskih mlazova.
Vidljiva svjetlost ima kratke valne duljine, što znači da je vjerovatnije da će se odbiti od okolne čestice i raspršiti. Kada gledate svemirske slike pomoću infracrvenih teleskopa, otkrivene veće valne duljine mogu učinkovitije putovati kroz prašnjavije dijelove svemira. Infracrveno zračenje može emitirati materijal koji nije dovoljno svijetao za gledanje pomoću vidljive svjetlosti i prikazuje područja koja su ranije bila praktično nevidljiva.
Treba napomenuti da se u ovom tekstu obrađuje astrofotografija koja nastaje u velikim opservatorijima, vladinim ustanovama i zvaničnim astronomskim organizacijama. Amaterska astrofotografija je također popularna disciplina koja svoj prostor ima na društvenim mrežama i slično. Upravo je tako nastala naslovna fotografija. Jedan korisnik reddita je za kreiranje ove fotografije iskoristio 100 hiljada fotografija Mjeseca koje je sam uslikao na njegovom kućnom teleskopu. Drugim riječima, iako NASA i slične organizacije svojim ogromnim teleskopima mogu dobaciti do najudaljenijih dijelova kosmosa, i vi iz svojih domova možete uslikati jednako zapanjujuće fotografije. Sve što vam je potrebno jeste dobar teleskop, kamera i vjerovatno moćan hard disk koji će podržati 100 hiljada slika.
U nastavku će biti objašnjeno kako su nastale neke najpoznatije svemirske fotografije.
Tranzit Venere
Otkako je izumljen teleskop prije 400 godina bili smo svjedoci samo sedam tranzita Venere. Na ovoj slici, koja je sastavljena od više slika tokom jednog vremenskog perioda, može se vidjeti Venera koja prolazi sunčevim prečnikom. Ne samo da je slika impresivan spektakl, već je i sami događaj rijetkost. Ponavlja se po obrascu svake 243 godine – sljedeći put će se vidjeti tek 2117. godine.
Fotografija izbliza koju je snimio Solar Dynamic Observatory (SDO), pokazuje i vrtoglave detalje na sunčevoj površini. Kontrast tamne strane Venere kao malog crnog diska na moćnom sjajnom Suncu daje slici blistav dramski efekat. Instrument korišten za stvaranje ovog vremenskog intervala bio je Atmospheric Imaging Assembly (AIA), koji posmatra valne duljine u ultraljubičastom području. Ova slika na primjer prikazuje valne duljine od 171 angstrema kako bi se pokazali očaravajući detalji sunčevih bljeskova.
Veneri je trebali 6 sati i 40 minuta da pređe sunčev prečnik, a slike su snimane čitavo vrijeme. Naučnici su kasnije odabrali 15 fotografija i kombinirali ih u jednu fotografiju kako bi prikazali Venerin tranzit.
Pluton izbliza
U najbližem susretu s Plutonom, oko 12500 kilometara iznad površine, NASA-ina letjelica New Horizons zabilježila je 14. jula 2015. godine prvu detaljnu sliku Plutonove površine.
New Horizons letjelica izvela je let u neposrednoj blizini Plutona kako bi pomno proučila njegovu površinu. To je uključivalo mapiranje površine, mjerenje temperature i traženje bilo kakvih znakova aktivnosti ili drugih značajnih obilježja. Slika koja se sastoji od vidljivih i infracrvenih slika snimljenih Ralph-MVIC (Multispectral Visible Imaging Camera) prikazuje detaljan prikaz površine sa visine od 1800 kilometara.
Planine na ovoj slici dosežu visinu i do 3500 metara. Posmatrajući izbliza ploče metanskog leda patuljastoj planeti dodaju izgled zmijske kože. Ova velika, ledom prekrivena ravnica poznata je pod nazivom Sputnik Planitia.
Šareni klaster
Nije često moguće vidjeti sliku sa 100 hiljada zvijezda na jednom mjestu. No, na ovoj se fotografiji snimljenoj pomoću Hubble Space Telescope’s Wide Field Camera 3 vidi panoramski asortiman crvenih, narančastih i plavih boja. Na njoj možete uočiti dio zvjezdanog jata Omega Centauri – dom 10 miliona zvijezda. Zvijezde stare od 10 do 12 milijardi godina, one sjaje na udaljenosti od 16 hiljada svjetlosnih godina.
Ključni faktor za stvaranje jedne ovakve scene je sposobnost kamere da istovremeno proučava širok raspon valnih duljina, od ultraljubičastog svjetka do onog bliskog infracrvenim zrakama. Tri filtera kombinirana su za stvaranje ove fotografije. Dva su filtra bilježila ultraljubičaste valne duljine (F225W i F336W), dok je treći proučavao infracrvenu (F814W). Svaka finalna monokromatska slika je dobila drugačiju nijansu prije nego su spojene u jedan zajednički snimak. Plava i zelena boja su rezltat ultraljubičastih filtera, dok je crvena nijansa dobijena infracrvenim filterom.
Raznolikost boja označava i različite faze životnog ciklusa zvijezde: žuto-bijele tačkice prikazuju zvijezde u fazi fuzije vodina – fazi u kojoj se trenutno nalazi i naše sunce; narančaste tačkice su starije zvijezde koje su hladnije i veće; crvene tačke su crveni divovi; plave tačke su zvijezde koje se približavaju krajevima svog života jer se njihov vodik iscrpljuje, a zvijezde koje sada proizvode helij emitiraju većinu svoje svjetlosti u ultraljubičastim valnim duljinama. Djeluje kao da se neke zvijezde gotovo i dodiruju, iako je udaljenost između bilo koje dvije zvijezde na fotografiji oko jedne trećine svjetlosne godine. Da se Zemlja nalazi unutar ovog zvjezdanog jata naše noćno nebo bi bilo oko 100 puta svjetlije.
Hubbleova balonska maglica
Ovo je NGC 7653 koja je svoj nadimak dobila po tome što liči na balon od sapunice. Snimljena je 2016. godine te je bila treći pokušaj da se zabilježi; prvi je pokušaj bio mutan, drugi nije imao dovoljno široko vidno polje. Možemo reći da je treći bio vrijedan čekanja.
Sjajna zvijezda unutar maglice, malo lijevo od sredine, stvara ovu golemu sferu. Koristeći svoje jake radioaktivne vjetrove zvijezda, koja je između 10 i 20 puta veća od mase našeg sunca, otpuhuje okolne oblake svemirske prašine. Ovaj se balon zagrijava zračenjem, te stvara sferu kontrastne boje.
Sliku je snimila ista Hubbleova kamera kao i prethodni šareni klaster. Različiti filteri vidljive svjetlosti izolirali su određene valne duljine povezane s različitim elementima. Prvi je bio filter O III, koji je zabilježio prisutnost kisika. H-alfa filter vizualizirao je gdje se oslobađa vodik, a N II filter prikazuje nitrogen. Ovi su filteri pomogli u seciranju maglice i astronomima omogućili bolje razumijevanje dinamike unutar ovog međuzvjezdanog oblaka. Tri slike kodirane su u boji (plava za kisik, zelena za vodi i crvena za nitrogen) i kombinirane kako bi se stvorila ova kompozitna fotografija.
Ples dvaju galaksija
Ove galaksije u sudaru udaljene su od Zemlje 140 miliona svjetlosnih godina. Sudar dvaju galaksija obično stvori jednu supergalaksiju. To je slučaj kod ove dvije galaksije koje su na nebu stvorile svojevrsni par očiju. NGC 2207 i IC 2163 zajedno su oko 40 miliona godina. Povezane jedna s drugom dok ogromne gravitacijske sile djeluju na zvjezdane sisteme unutar, ove dvije galaksije će ovaj ples okončati tako što će se jednog dana spojiti formirajući samo jedno veliko oko.
Crvene i zelene boje ugrađene na sliku djelo su dva teleskopa. NASA-in svemirski teleskop Spitzer dao je infracrvene podatke koji čine većinu crvene boje, dok su vidljivi podaci iz svemirskog teleskopa Hubble zabilježene plave i zelene. Infracrveni dijelovi astronomima pokazuju prisutnost vruće prašine koja se može koristiti za stvaranje novih zvijezda ili planeta.
Središte galaksije, koje je dobio Hubble, naglasava sjajnu zvijezdu. Kontrast na slikama također otkriva nakupine novorođenih zvijezda unutar prašine, za koje su naučnici otkrili da su nastale kada su se galaksije prvi put spojile.
Veliki Sombrero
Ravni disk na nebu koji tvori galaksiju Sombrero zarobljen je tako fino i detaljno da naučnici još nisu došli do razumjevanja njegovog punog sastava.
Poput frizbija uhvaćenog u ponoru, ova slika galaksiju prikazuje tankom i krhkom. Međutim, s masom koja je 800 milijardi puta veća od mase sunca, jedan je od najvećih poznatih objekata. Smatra se da je duboko u središtu velika crna rupa okružena s 2000 globularnih nakupina – 10 puta više nego što ih ima u našem Mliječnom putu.
Ovaj zamršeni disk sastavljen je zajedno pomoću šest opažanja Hubble teleskopa. To ga čini najdetaljnijom slikom galaksije Sombrero snimljenom u vidljivom svjetlu. Galaksija je službeno poznata kao Messier 104, i jedna je od najvećih i najdetaljnijih Hubbleovih slika.
Stubovi kreacije
Pillars of Creation (stubovi kreacije) ime je jedne od najpoznatijih fotografija koju je načinio Hubble teleskop. Ova neobična pojava nalazi se u Eagle Nebuli udaljena 6500 svjetlosnih godina od Zemlje. Specifična je po tome što u njoj nastaju zvijezde.
Ovu pojavu Hubble je snimio prvi put 1995. godine. Astronomi Jeff Hester i Paul Scowen vješto su komponirali sliku kombinirajući 32 zasebne slike s četiri različite kamere. Poslije dvije decenije, ponovo je fotografisana s novom Hubbleovom kamerom (Wide Field Camera 3 ) 05. januara 2015. godine, ali ovog puta mnogo boljeg kvaliteta.
Boje na slici pokazuju nam i koji su sve hemijski elementi prisutni. Kisik emitira plavu boju, sumpor je naračast, a hidrogen i nitrogen su zelene boje. Stubovi kreacije su samo mali dio ove nebule koja se nalazi oko 6500 svjetlosnih godina daleko od Zemlje, a sami stubovi u promjeru imaju oko pet svjetlosnih godina ponaosob.
Izvor: livescience.com
About Author
