Nolite te bastardes carborundorum. Ne dopustite gadovima da vas samelju. Poznata latinska izreka iz kultnog romana Margaret Atwood, “Sluškinjina priča”. Te četiri riječi, urezane u pod ormara sobe Fredovice, jedina su veze nje i njene prethodnice. Fredovice. One koja je život okončala objesivši se na luster od kojeg je ostalo zazidano postolje što liči na oko koje posmatra Fredovicu dok naveče leži u krevetu i razmišlja. Žena koja je te riječi urezala dopustila im je da je samelju. Žena koja ih je pročitala pretvorila ih je u mantru svog preživljavanja.
U stvarnosti te riječi su samo izmišljena studentska šala. Takva izreka ne postoji, ali u svijetu gdje je svaki dan življenja pakao, „žumance zelene opne koje se blago osjeti na sumpor“, to je jedino što preostaje da bi se dobila snaga za dalje. Ne dopusti gadovima da te samelju. Da te ubiju. Da se izgubiš i nestaneš. Opet, može li se pronaći dovoljno snage za to? Onog trena kada shvati da je njena maternica oružje koje pripada njoj, a ne Njima, Fredovica dobija nadu. Postaje igrač, međutim da li je to dovoljno?
Prošlost + sadašnjost = Anarhična budućnost
Ispričana elegičnim stilom Atwoodove, „Sluškinjina priča“ je zapis o borbi žene, koliko onoj unutrašnjoj protiv same sebe, toliko i protiv okova nametnutih društvom. To je njen tok misli do ponora i nazad. Smješten u distopijsko društvo temeljeno na krutim religijskim zakonima, gdje je žena vlasništvo i nema nikakva prava sem onog na život unutar nevidljivog kaveza, roman je višeslojna priča snažne poruke koji se ne smije preskočiti. Bez obzira da li žena nosila crveno ili plavo, sloboda je za nju fiktivan pojam. Riječima tetke Lidije: „U vrijeme anarhije, imale ste slobodu da. Sada imate slobodu od.“
Atwoodova nije morala svoj svijet stvarati od početka, bilo je dovoljno samo da zaroni u našu prošlost, da pogleda u sadašnjost i dobila je tmurnu budućnost. Njeno društvo je postojalo, postoji i postojat će ako mu to dopustimo. Ali nekada je dovoljna samo šačica onih koji će postaviti temelje lažnog morala u koje čak ni oni ne vjeruju i rulja će pratiti. Priznajem da sam se zaljubio u način gradnje istog. Ona ga gradi detaljima, usput spomenutom riječi, povremenom uspomenom. Ništa nije na izvolite, a opet je sve tu.
Imerzivna naracija
Kako bi nam dočarala život i izolaciju junakinje, Atwoodova nas u potpunosti stavlja u njenu kožu pa su informacije o svijetu izvan kuće izuzetno šture. Zapravo, Fredovica ne priča ni puno o onome što je dovelo do nastanka Galada, ali nam daje sasvim dovoljno jer nije ovdje riječ o distopiji kao takvoj. Žanr je ovdje u funkciji pričanja priče i cijela ta pozadina služi samo slanju poruke, nešto što rijetki imaju, a samo vrhunski pisci uspiju u tome.
Spori ritam naracije i igra riječima definitivno će odbiti mnoge i natjerati ih da spuste roman, što je doista šteta jer ovaj roman vrijedi pročitati. Bogat simbolikom i porukama, nekada suptilnim i prikrivenim, nekada baš i ne, „Sluškinjina priča“ je roman za pokoljenja što jesu i pokoljenja što dolaze. On se ne dotiče samo antifeminizma već se hvata u koštac s još nekoliko problema modernog društva te ih provlači ispod glavne poruke.
Proročanski blisko
Za one kojima stil Atwoodove ne leži, tu je i serija za koju vjerujem da svi znaju i čija prva sezona pokriva radnju romana. Kada je riječ o adaptaciji nekog djela, ona spada u sam vrh iako je posve drugi medij kojem određene stvari izmiču jer se ne prenose tako jednostavno.
Galad nije ništa fiktivno ni daleko, a kamoli nemoguće. Galad je mnogo bliži nego što mi mislimo. Posmatrajte to ovako, 1986. kada je izašao, gotovo da je prošao nezapaženo po kritikama ili su ga iste osuđivale, a sada ga nazivaju proročanskim.
About Author
