Špijunska pucačina No One Lives Forever bila je hvaljena od strane kritike kada je objavljena 2000. godine, osvojivši više nagrada i nastavak. Međutim, ako ga želite igrati 2023., morat ćete se obratiti jednoj od nekoliko digitalnih arhiva dostupnih na internetu, jer ni No One Lives Forever ni njegov nastavak nisu komercijalno dostupni na Steamu niti bilo kome drugom.
No One Lives Forever je jedan primjer tržišta na kojem je samo 13 posto igara napravljenih prije 2010. komercijalno dostupno, otkrila je nova studija koju je provela Zaklada za istoriju video igara. Za svako remasterirano ažuriranje Metroid Prime-a, hiljade igara je teško ili čak nikako moguće legitimno nabaviti, uključujući igre na popularnim platformama kao što je Game Boy.
“Zamislite da je jedini način da gledate Titanic da pronađete polovnu VHS kasetu i održavate vlastitu starinsku opremu kako biste je i dalje mogli gledati”, napisala je Kelsey Lewin iz Zaklade za istoriju video igara na blogu objašnjavajući studiju. „A šta ako nijedna biblioteka, pa čak ni Kongresna biblioteka, ne bi mogla da uradi ništa bolje – mogli bi da zadrže i digitalizuju taj VHS Titanika, ali morate otići do kraja da biste ga gledali.”
Kao nijemi filmovi
To je otprilike situacija u kojoj se našla industrija video igara, kaže nova studija, koja uspoređuje komercijalnu dostupnost klasičnih video igara sa stopom preživljavanja nijemih filmova (14 posto) i audio snimaka prije Drugog svjetskog rata (10 posto ili manje)).
Nova studija, koju Fondacija za istoriju video igara opisuje kao prvu takve vrste, ispitala je više od 4000 video igara objavljenih u Sjedinjenim Državama prije 2010. godine, sa posebnim fokusom na Commodore 64, Game Boy i PlayStation 2. Commodore 64, koji je prvi put predstavljen 1982. godine, opisan je kao “napušteni ekosistem sa najnižim nivoom komercijalnog interesa”, dok je Game Boy opisan kao “zanemaren”, a PlayStation 2 nazvan “aktivan”.
Utvrđeno je da je ukupna dostupnost istorijskih igara “strašna”, sa mnogima sputanim tehničkim izazovima, pitanjima prava i drugim problemima. Goldeneye 007, koji je konačno ponovo objavljen na Xbox-u i Switch-u ranije ove godine, ima šest zasebnih nositelja prava, uključujući direktorske konkurente Nintendo i Xbox. No One Lives Forever ima tri nosioca prava, a prema studiji, niko od njih nije u potpunosti siguran ko je šta vlasnik. Prebacivanje igara na nove konzole takođe može biti izuzetno skupo, a izvršni direktor Limited Run Gamesa Josh Fairhurst procjenjuje da samo jedan port može koštati do 350.000 dolara, piše IGN.
Rezultat svih ovih izazova je da se samo najpopularnije retro igre ponovo objavljuju na modernim platformama, dok su ostale dostupne u starinskim gaming shopovima, emulacijama ili digitalnim arhivama. Borba za legitimnu nabavku klasičnih video igara ogleda se u drugim medijima jer streameri poput Maxa i Disney Plusa ukidaju stotine emisija u zamjenu za porezne olakšice. Moderne usluge kao što su Xbox Game Pass, PlayStation Plus i Nintendo Switch Online nude pristup starinskim igrama uz normalnu naknadu, kao i retro kolekcije poput Digital Eclipseove popularne Cowabunga kolekcije. Međutim, mnogo više igara ostaje vezano za zastarjeli hardver, a potražnja kolekcionara je podigla cijene.
Nadaju se da će ova studija potaknuti promjene
Fondaciju za istoriju video igara osnovao je Frank Cifaldi 2017. godine i jedna je od organizacija koje vode brigu o očuvanju igara kao kulturno značajnog oblika umetnosti. Naručio je studiju dijelom kako bi se zalagao za stavljanje igara dostupnim u biblioteke i druge službene arhive, protiv čega je Udruženje softvera za zabavu lobiralo kroz Digital Millennium Copyright Act, opisujući pokušaje sprječavanja igara kao “hakovanje”, između ostalog.
Fondacija za istoriju video igara napominje da je sljedeći postupak donošenja pravila DMCA 2014.
“Nadamo se da će ova studija podstaći promjenu”, napisao je Lewin, “i da će očuvanje video igara postati jače – prije nego što izgubimo više.”
About Author
