Japanci imaju vjerovanje da sva ljepota i tuga života stane u jedan tren, onaj prije nego se latice trešnjinog behara odvoje od peteljke i počnu padati ka tlu. Mono no aware, rekli bi Japanci, što je teško prevodivi izraz koji označava jake emocije koju pojedini predmeti mogu izazvati u nama. Natjerati nas na razmišljanje o prolaznosti života.
Baš poput tih latica trešnjinog cvijeta, tako sjećanja Yun Ling Teoh nestaju zbog uljeza koji joj izjeda razum, a s njim i uspomene. Želeći da ih zaštiti što je duže moguće, Yun Ling povlači se s pozicije sudije Vrhovnog suda i vraća se tamo gdje su pohranjene sve uspomene koje želi sačuvati, na plantažu čaja Majuba gdje se nalazi japanski vrt po imenu Yugiri, Večernje magle. Tamo će, pod okriljem boginje Mnemozine, pokušati spasiti od zaborava sve one uspomene koji izviru iz prošlosti jer osoba bez sjećanja nije ništa do duh, zarobljen između dva svijeta.
Vrt kao liječenje, liječenje u vrtu
Taj njen put u prošlost ujedno postaje i mapa njenog putovanja do oprosta samoj sebi, kada je zbacila teret mržnje nošen godinama. Mržnje prema sebi koju je projicirala mržnjom prema Japancima, jer je radila stvari koje nije željela, jer je izdala sestru, jer je preživjela.
Tan Twang Eng, baš poput carskog baštovana Aritoma, lika iz romana, gradi vrt posvećen sjećanju i zaboravu, mržnji i oprostu. Vrt koji je izgrađen na principu shakkeija, pozajmljenog krajolika, gdje svaki kamen, svaki detalj ima svoj značaj za priču. Vjerovatno zbog toga „Vrt večernjih magli“ liči meditaciji dok se čita, izaziva smiraj u čitatelju.
Bogat roman
Mada postoje stvari koje bi se mogle zamjeriti, ponekad Tan Twang Eng previše zatrpava čitatelja informacijama, pa se spasi lijepom prozom. Neko bi rekao da odnos između Aritoma i Yun Ling nije baš razrađen, da nedostaje dijelova, ali upravo to je i bila želja autora jer njegova junakinja piše ono što želi pisati, sjećati se određenih stvari. Njeno sjećanje jede vrijeme i uljez u njenom mozgu, pa to utječe na njeno pisanje.
Druga polovina romana razlikuje se od prve, uvodi niti priče koje nisu bile tu, pomalo naglo. Mada se dotiču priče Yun Ling, ostaje dojam da je Tan Twang Eng mogao to uraditi i na bolji način, no to svakako ne mijenja činjenicu da je „Vrt večernjih magli“ bogat roman vrijedan čitanja.
Filmska adaptacija donosi neke promjene u priči, potrebne zbog razlike u mediju i oživljava raskošne predjele malajskog gorja i njegove zelene padine prekrivene drvećem čaja
About Author
