Najbolje ljubavne priče su ponekad one koje se čine apsurdnima, barem tako tvrdi Diego kada govori Gemmi razloge zašto bi trebali biti skupa. No, gdje je razlika između prave ljubavi i idealiziranja partnera do te granice da zanemarujemo međusobne razlike? Koliko je potrebno da ljubav pređe u opsesiju i strah od napuštanja? Roman Margaret Mazzantini „Napokon rođen“ prvenstveno je reklamiran kao ljubavna priča, priča o majčinstvu, gubitku i iskupljenju u Sarajevu i ta je izjava, poput one Diegove, tek donekle tačna.
Priča ispričana iz perspektive Gemme, teče kroz vrijeme, od Zimske Olimpijade u Sarajevu 1984. do Italije, Ukrajine, pa ponovo do opsjednutog Sarajeva, da bi se sve te pritoke spojile u kraj koji zapravo i izvlači cijeli roman od repetativnosti i melodrame u kojoj se utapa. Nakon što otvori roman pozivom starog prijatelja da dođe u Sarajevo kako bi prisustvovala izložbi ratnih fotografija među kojima se nalaze i one njenog bivšeg muža, oca djeteta kojeg Gemma naziva svojim, Mazzantini počinje da odmotava klupko priče i polako nas vodi između prošlosti i sadašnjosti, dva Sarajeva, onog pred Zimsku Olimpijadu kada je Gojko, sarajevski mangup, bio vodič Gemmi, studentici iz Italije koja radi na disertaciji proučavajući Ivu Andrića i onog poslijeratnog koje još nosi ožiljke rate i na čijem asfaltu još cvjetaju sarajevske ruže.
NEUJEDNAČEN RITAM
Okosnica njene priče je tajna Pietrovog porijekla i to je ono što nosi priču naprijed, te Mazzantini nudi nekoliko zapleta po tom pitanju kako bi skrenula s pravog puta. S te strane, Margaret je odradila odličan posao, jer nas u posljednjoj četvrtini romana emotivno zakucava, pokazujući da je vrijedilo pročitati roman iako nakon dobrog uvoda Mazzantini od romana napravi melodramu, gustu poput živog blata, koja smara i doslovno predstavlja krčenje puta kroz nabacane pasuse. Tu je ubacila priču o Diegu i Gemmi, Gemminom braku, razvodu, njihovom braku, pobačajima, putu kroz pakao vještačke oplodnje i nalaženja surogat majke. Nakon toga slijede dani opsade Sarajeva, koji iako vjerodostojni kao da je Margaret doista boravila među ljudima Sarajeva, toliko je vjerodostojno prikazala njihov duh, počesto posrne u melodramu i patetiku Jergovićevog „Sarajevskog Marlbora“.
Da je roman bio lišen tih 100-150 stranica ili da je napisan poput one posljednje četvrtine koja je najkvalitetniji dio, bio bi bolji jer te stranice ne pričaju o ljubavi Diega i Gemme, kako to reklame govore. One pričaju o blesavom mladiću koji se zaljubljuje u stariju djevojku, pomalo uštogljenu, posve drugačijom od njega. O njegovom idealu nje i njenom oduševljenošću pažnjom koju joj pruža. Gemminoj opsesiji da mu pruži dijete jer je to jedino što će ga vezati za nju. Ona ih i ne želi toliko, ali za Diega djeca su sve. On u svemu vidi sve najljepše jer ne želi ružne uspomene. Zato i ne priča o ocu koji je tukao majku i njega, već o ocu heroju.
OPSESIJA
I dok im se brak raspada, Gemma ne odustaje od svoje ideje pružanja Diegu onoga što najviše želi, makar mu dopustila da vodi ljubav s drugom ženom. Ona je željela djete koje ima stopala poput njega, pokrete poput njega. Ta opsesija ne prestaje ni nakon njegove smrti niti jenjava njenim trećim brakom jer Pietro je dio Diega.
Tek posljednja četvrtina, iako svojim stilom i narativom odudara od ostatka romana, donosi pravog Diega, onoga kojeg smo željeli bolje upoznati. Pruža nam uvid u njega, njegovu psihu. Donekle nam približuje i Asku, buntovnicu koja je svoje ime zamijenila onim ovce iz Andrićeve priče.
NEZGRAPNE METAFORE
Film, za koji je scenario napisala Mazzantini sa suprugom, bolje se nosi s nekim stvarima jer izbacuje viškove, a zadržava dovoljno melodrame, pa čak i Gemmu čini boljom osobom nego što je to ona iz romana.
Roman svakako vrijedi pročitati, ako ništa zbog te atmosfere Sarajeva i duha ljudi koji je Mazzantini uspjela dočarati vjerodostojno. Mada, Mazzantini ima elegantan stil, poetičan i bogat, ako se izuzmu nepotrebne, i ponekad nezgrapne, metafore, kao i ponavljanja, što olakšava čitanje.
About Author
