Izvor: pinterest.com
Jedan od najkontroverznijih filmova svih vremena i dalje je veoma popularan gotovo 50 godina poslije premijere – zbog čega?
“Bilo je užasno”, kaže mladić ležeći u bolničkom krevetu.
“Naravno da je bilo užasno”, odgovara mu žena u bijeloj uniformi. “Nasilje je užasna stvar. To sada učiš. Tvoje tijelo to uči”.
I naučio je, više silom nego milom. Ali da li je onda moralno nečije ponašanje – makar ono bilo devijantno – mijenjati prisilnim putem? I da li je to rezultat toga “prava dobrota”? Ta pitanja, uz glavolomke o politici, društvu, kulturi, psihologiji i nasilju, dio su čuvene Paklene pomorandže (A Clockwork Orange) reditelja Stanleya Kubricka.
Jedan od najboljih, ali i najkontroverznijih filmova svih vremena prikazan je prvi put 1971. godine. U međuvremenu je prošao dug put – od pomiješanih kritika, preko zločina inspirisanih njime, do kultnog statusa u svijetu kinematografije.
Zato sipajte čašu mlijeka, pustite Devetu simfoniju dobrog starog Ludwiga Vana i podsjetite se zašto treba gledati Paklenu pomorandžu.
Kvalitet
Prije svega, zato što je to zaista kvalitetan i kultni film.
Paklena pomorandža je već decenijama redovni član gotovo svih lista najboljih filmova svih vremena, kao i filmova koje treba pogledati barem jednom u životu. Nominovan je za četiri Oscara i prvi je naučnofantastični film koji je bio u mogućnosti da osvoji tu nagradu. Doduše, kritike su poslije premijere bile podijeljene, prije svega zbog količine prikazanog nasilja.
Snimljena je po istoimenom romanu Anthonyja Burgessa koji je prava na film prodao za 500 dolara i to Micku Jaggeru, frontmenu čuvenih Rolingstonsa. Jagger je želio glavnu ulogu, ali do toga nije došlo i prava su na kraju stigla do Kubricka, koji je bio i autor scenarija i producent i reditelj. A to nešto govori.
Provokativnost
Iako je od premijere prošlo gotovo 50 godina, Paklena pomorandža i dalje izaziva dosta debata među filmofilima. Jednostavno, riječ je o filmu koji ima tu sposobnost da prodrma vijuge gledaocima i natjera ih na razmišljanje.
Priča se dešava u distopijskoj budućnosti – ne znamo tačno kada, ali znamo da je u pitanju Velika Britanija i da stanje u društvu i državi nije baš najbolje. To u praksi znači mnogo nasilja kojim se niko od nadležnih ne bavi, ali se redovno pije mlijeko, tako da se barem zdravo hrane.
Usred svega toga je mladi Alex DeLarge, predvodnik četvoročlane bande koji radi šta mu je volja i prilično uživa u raznim grozotama.
Prije svega obožava Ludwiga Vana i ultranasilje, što u filmu uvijek ide zajedno. Kada završi u zatvoru Alex se prijavi na eksperimentalno liječenje za promjenu devijantnog ponašanja radi smanjenja kazne.
To znači da ga natjeraju da iznova i iznova gleda scene ratova i nasilja i to sve dok njegovo tijelo ne razvije mučninu na samu pomisao da uradi nešto slično. O tome kakav je to eksperiment dovoljno govori činjenica da je Malcolm McDowel, koji u filmu igra Alexa, povrijedio rožnjače tokom čuvene scene kada mu metalna sprava prisilno drži kapke otvorene.
A u pozadini Beethoven…
Inače, čovjek u bijelom mantilu koji mu na svakih nekoliko sekundi sipa nešto u oči je pravi ljekar koji se brinuo da McDowelu oči budu vlažne. Tu se postavlja pitanje slobodne volje:
“Kada čovjek više ne može sam da bira, on prestaje da bude čovjek”, glasi jedna rečenica u filmu.
Kubrick je 1971. u tekstu za list Saturday Review napisao da je Paklena pomorandža “socijalna satira koja se bavi psihološkim uslovljavanjem kao opasnim oružjem koje totalitarne vlade koriste za kontrolu građana”.
“To je priča o iskupljenju tinejdžera delikventa preko uslov-refleks terapije, a u isto vreme predavanje o slobodnoj volji”, dodao je drugom prilikom.
Kubrickova genijalnost
A ako ništa drugo Paklenu pomorandžu bi trebalo gledati zbog samog Kubricka, jednog od najboljih reditelja svih vremena. Gotovo sve što je ikada snimio steklo je kultni status. Tako je i sa Paklenom pomorandžom, koja uopšte nije bila u planu.
Scenarista Terry Southern dao je Kubricku kopiju knjige u vrijeme dok je Kubrick radio na filmu o Napoleonu (koji nikada nije završio). Nije je pročitao, ali jeste njegova žena, pa je morao i on.
“Bio sam uzbuđen zbog nje – zaplet, ideje, likovi i naravno, jezik”, izjavio je Kubrick. “Priča, naravno, funkcioniše na više nivoa: Političkom, sociološkom, filozofskom i naravno psihiloško-simboličkom nivou”, dodao je.
Toliko mu se svidjela da je napisao scenario koji je najvjerniji knjizi od svih njegovih scenarija (poznat je njegov sukob sa Stephenom Kingom oko adaptacije Isijavanja). “Mislim da je sve što je Burgess htio da kaže o priči rečeno u knjizi, ali jesam izmislio nekoliko korisnih narativnih ideja i preoblikovao neke scene”, izjavio je.
Kubrick je bio poznat kao veliki perfekcionista, što su na koži osetili i svi koji su radili na Paklenoj pomorandži.
“Da Kubrick nije filmski reditelj bio bi načelnik Generalštaba američke vojske”, izjavio je McDowel. “Bez obzira šta je – čak i da je pitanje kupovine šampona, sve mora da ide preko njega. Jednostavno voli totalnu kontrolu”.
David Prowse, poznat inače kao Darth Vader iz Star Wars filmova, tokom jedne scene morao da je glumca Patricka Mageeja u invalidskim kolicima odnese uz stepenice, što nije lako, čak ni njemu.
Zbog toga je Kubricku rekao da završe snimanje u što manje pokušaja jer on, kako kaže, “nije baš poznat kao čovek koji završi sve iz prvog puta”.
Ostatak filmske ekipe se prilično uplašio zbog tog načina obraćanja čuvenom reditelju, ali se Kubrick samo nasmijao i obećao da će pokušati sve što može. Scena je snimljena iz šest pokušaja, nevjerovatno malo za Kubricka.
Posljednja scena – znate već koja – snimana je 74 dana. Inače, čuvena scena poslije upada Aleksa i njegove bande u kuću pisca je potpuno Kubrickova zasluga. Nije bilo u scenariju da Alex tokom svog tog nasilja pjeva Singing in the Rain. Kubrick je četiri dana pokušavao snimiti tu scenu i ništa mu se nije svidjelo, a na kraju je pitao McDowela da li bi mogao da tokom svega pleše i pjeva, a McDowel je izabrao jedinu pesmu koje je mogao da se sjeti.
Kubricku se to toliko svidjelo da je za 10.000 dolara otkupio prava na Singing in the Rain.
Međutim, ima i onih kojima se ta scena nije baš svidjela. Kada je McDowel nekoliko godina kasnije upoznao Genea Kellyja, čuvenog glumca iz mjuzikla Singing in the Rain, Kelly se samo okrenuo i ljutito otišao.
Muzika, drugovi i mlijeko
Upravo to bi bio četvrti razlog zbog čega treba gledati Paklenu pomorandžu – svi ti sitni detalji koji je čine toliko autentičnom. To što veliki Ludwig Van, kako bi Alex rekao, kompozicijama prati sve scene nasilja.
Neki to vide kao poruku da kultura nije garant moralnosti, o čemu se također poslije filma može debatovati. Inače, iako je Alekx Beethoven miljenik, u filmu ima više Rossinija nego Beethovena.
Tu je onda i čitava estetika filma, način na koji su Alex i njegovi pajdaši obučeni, kao i neobični jezik Paklene pomorandže. U distopijskoj budućnosti tinejdžeri u slengu koriste nadsat – verziju engleskog sa dosta ruskog uticaja i ruskih reči. Nazivaju se drugovima (droogs), a po zidu mlijeko bara svuda piše moloko, što je ruska riječ za mlijeko.
Inače, Kubrick je naredio da se posude za mlijeko koje vise na zidovima bara prazne i ponovo pune na svakih sat vremena, jer se mlijeko zgušnjavalo i nije dobro izgledalo pred kamerama.
Izvor: Pulse.rs
About Author
