Izvor: IMDb
U svemiru niko ne čuje tvoj vrisak. Jedna rečenica u koju stane sva napetost, panika i klaustrofobija prvog dijela „Aliena“, žanrovskog remek djela, filma koji je pokrenuo franšizu koju je 20. Century Fox muzao i muze, pa smo dobili filmove, romane, stripove, igračke, video igre, a dolazi nam i TV serija uskoro. Kada je riječ o franšizama i serijalima filmova, obično nakon prvog ili drugog dijela kola naglo krenu nizbrdo jer nema konkretnog pravca u kojem bi se stvari trebale kretati, te tako svaki novi autor koji uđe u kolo donese nešto svoje novo (i dalje žalim što nismo mogli vidjeti peti dio „Aliena“ u režiji Neila Blomkampa). Nekada to ispadne dobro, nekada loše, a nekada… nešto između. Poput onog hibrida s kraja četvrtog dijela „Osmog putnika“. „Alien: Romulus“ Fedea Alvareza je negdje između.
Trebalo je proći više od 20 godina da bi dobili novi nastavak „Aliena“ nakon ne tako uspješnog četvrtog dijela. Nećemo računati povratak Ridleyja Scotta franšizi sa „Prometheus“ i „Alien: Covenant“ jer su to njegovi pokušaji pričanja priče prije priče i širenja mitologije gdje se bespovratno izgubio i razočarao milione ljubitelja filma s kojim je započeo sve prije više od 40 godina.
Fanovski pristup
Fede Alvarez je već s remakeom „Evil Dead“ pokazao da može baratati s tuđim materijalom pretvorivši otkačenu horor komediju Sama Raimija u punokrvni horor. S „Romulusom“ Alvarez se odlučuje vratiti na početak smjestivši priču između prva dva dijela „Aliena“ u kojoj povezuje i daje hommage svim ostalim filmovima iz serijala, usput igrajući na kartu nostalgije, slično kao u video igri „Alien: Isolation“, koja prati kćerku Ellen Ridley. Valja spomenuti da je Alvarez veliki ljubitelj pomenute igre, kao i cijelog serijala i to se jasno vidi kroz cijeli film jer je „Alien: Romulus“ prije svega ljubavno pismo serijalu, pa tek onda samostalna priča.
Taj fanovski pristup je ujedno i najveća mana jer sve one dobre stvari poput atmosfere, dizajna, fotografije, setova padaju u drugi plan kada Alvarez počne kopirati ne samo scene iz prethodnih dijelova već i rečenice, a kao šlag na tortu uvodi androida Rooka koji ima lik Ian Holma, već poznatog ljubiteljima serijala, nalijepljen deepfakeom koji je toliko loš da naspram njega onaj deepfake u Scorseseovom „Ircu“ ili Luke Skywalker u „Mandalorianu“ izgledaju poput umjetnosti. Alvarez se drži šablona od početka do kraja, te baca mrvice nostalgije posvuda, što je pomalo očekivano, ali i razočaravajuće jer toliko je dobrih priča ispričano u svijetu „Aliena“ kroz cijelu franšizu da je mogao izabrati nešto bolje umjesto što je napisao svoju priču.
Cailee Spaeny nije Sigourney Weaver
Nije ni priča toliko loša koliko se on služi jeftinim trikovima i smatra gledatelje glupima ili nedovoljno pažljivima da neće primijetiti rupe i nelogičnosti kojima film obiluje, što ne čudi jer ni Prometheus i Covenant nisu ništa bolji. Druga stvar su likovi koji jednostavno nisu upečatljivi i lako su zaboravljivi te služe samo kao hrana za ksenomorfe, iako Alvarez gradi njihov odnos prvih četrdeset minuta i opet ne uspijeva u tome, dok Scott u svom „Alienu“ već u prvih pet minuta filma ima izgrađene ličnosti svakog lika ponaosob.
Cailee Spaeny nije Sigourney Weaver niti je njena Rain Ellen Ripley, mada se Alvarez trudi da je napravi takvom, sve do posljednje scene, koja je mješavina kraja prvog i četvrtog dijela, kada je skida u donji veš, ali Spaeny daje svoj maksimum od onoga što joj je ponuđeno. Apsolutni junak filma jeste David Jonson koji je svojom ulogom androida Andyja (nešto poput mješavine Hoffmanovog Kišnog čovjeka i Holmovog Bishopa) naprosto briljirao.
Povratak u taj svijet
Mladi likovi možda nisu baš najbolji izbor za ovakav film (možda je to urađeno s namjerom da privuče mlađu publiku?), ali su se Alvarez i njegov koscenarista potrudili da objasne zašto su baš mladi u pitanju i to ima smisla, mada se onda pojavljuju one spomenute nelogičnosti i rupe.
Uprkos reciklaži i igranju na kartu nostalgije, Alvarez je napravio dobar, mada šablonski, nastavak u univerzumu „Aliena“, koji je pun mana i ako zanemarite nepoštivanje određenih stvari zarad ritma u filmu, spore prve trećine filma i osrednji scenario, „Romulus“ je vrijedan gledanja ako ništa onda radi atmosfere, setova i povratka u taj svijet. Samo ne očekujte „Aliena“ ili Cameronov nastavak.
About Author
