Izvor: matica.hr
Kada mi je prijateljica donijela knjigu Bogovi neona na čitanje, u dimu pretrpanom kafiću i kroz duboke udare basa od kojih su mi podrhtavale oči u dupljama, razaznao sam riječi “mislim da će ti se ovaj roman sviditi”. U tim i takvim trenucima moj horizont očekivanja postaje daleko većim nego što sam pogled može obuhvatiti. Sasvim razložno tome, odmah sam po povratku kući, po strani ostavio romane koji su još uvijek bili u fazi čitanja, a neki kao Ursulin Čovjek praznih šaka čak i pred samim krajem, i počeo čitati roman Bogovi neona.
Od same naslovne stranice čitatelj od djela može očekivati nešto šaroliko i kompleksno. Plavičaste i roze neonske nijanse na crnoj pozadini sjajile su ka meni poput pravih svjetala koja se već dugo vremena kanim nabaviti u svojoj sobi. Odlučio sam pustiti neki lagani offworld chill synthwave, smatrajući ga sasvim prikladnim, iako inače nisam osoba koja sluša muziku dok čita. Svega nekoliko stranica u romanu, osjetio sam kako korice knjige u mojim rukama započinju svojevrsnu transformaciju. Zadržavale su četvrtasti oblik, ali postajale glađe i plastičnije. Postajale su nešto nalik na VR naočale, ali bile su žive. Žive poput facehuggera iz Aliena, drugog stadija Xenomorpha, no to sam osjetio prekasno, jer je knjiga već bila priljubljena uz moju facu i usisavavši me na svoje stranice, ostavivši na onom dvosjedu samo poderane vunene čarape što sam nosio.
Bogovi neona stvara takav doživljaj kod čitatelja, uvlačeći ga u priču koja se potom račva na mnogo strana poput krakova Cthulhu čudovišta, kao da se na kibernetičkom rollercoasteru prepuštate klizanju u ponore svijeta koji Nenad Stipanić kreira. A kakav je to svijet? To je svijet u kojem autobiografski roman kroz digitalizirani neonski vrijemeprostor dolazi do kontakta s transhumanom kategorijom gdje se Nenad uz pomoć fluoroscentnih zečeva penje aortom na putu ka Kristovom srcu na koje planira izvršiti atentat.
Ako su romani u zadnjih stotinjak godina živjeli od fragmentarnosti koja je rascjepala roman realizma, Nenadov pokušaj autobiografije svaki romaneskni pokušaj cijepa na atome, a sve prošle eksperimentaliste vraća u mali zadžepak Gogoljevog šinjela. Let kroz stranice romana je poput Bowmanovog leta kroz zvijezde na kraju Odiseje u svemiru. Ali u tom neofuturističkom okruženju metanarativnog androsvijeta vi nećete biti Dijete Zvijezda, već samo još jedan biokinetički fragment visokog singulariteta koji je u ovom slučaju sam Nenad.
To je svijet koji je zarazan poput digitalnog virusa. Nenad je poput ludog naučnika zatočenog u svom laboratoriju koji neprestano miješa formule. Njegove formule i sastojci nisu sastavljeni od brojeva i hemikalija, već od slova i riječi, stilskih figura koje ovdje mutiraju i prelaze svoje poredbene i označujuće funkcije postajući bizarnim odrazima samih sebe. No, virus koji se plantuje u Kristovo srce i u nas dok čitamo skoro je poput opijuma. On kratko traje, a onda nas tjera da želimo još. Pa onda nakon što onog facehuggera odlijepimo od lica, uzmemo dubok uzdah i vratimo ga nazad. Nenad skulptorski radi sa želatinastom masom koja su riječi. “Riječ koja bijaše ključni sastojak svakog recepta, ta riječ, drevna, mudra, pisana, kuhana, pečena, pirjana, blanširana ili sirova i krvava, ta tajanstvena, umišljena i pretenciozna riječ…” On poput Master Chefa miješa sastojke koji se smjenjuju žanrovski glatko: od djedovih dnevničkih zapisa do humorističnih ili kanibalističkih paragrafa, pri čemu posjeduje i intermedijalne pasaže u obliku fotografija i linkova.
Sve je neonski blistavo napisano i zamišljeno, dovoljno da se pretura po levelima značenja, čak i kada ih tamo naizgled više i nema. Ali za one nedovoljno navučene na ovaj romaneskni izraz, za one koji nisu za mali moždani eksperiment, Bogovi neona mogu biti poput noćne more. Tada se onaj fragmentarni modalitet javlja u liku Pennywisea spreman da muči i reže čeone režnje. Fragmenti fragmenata ili cijepanje u atome u kontekstu eksperimentalnog razbijanja romaneskne materije zarad nove forme koja je eonima udaljena od našeg doba za nekoga bi mogla biti odbojna, konfuzna, nedovoljna. Za tradicionalistu, zatočenika linearnog, narativ bi trebao posjedovati više mesa i kostiju za koje bi se on mogao uhvatiti. Pa čak i kada budu rasparčani i od Boga progutani, da on zna kojim putevima priča hodi.
Bogovi neona uspješan je roman u svakom pogledu. On na trenutke podsjeća kao tvorevinom singulariteta koji je Ray Kurtzweil najavio za sredinu ovog stoljeća. Ali nije to singularitet u kojem je AI odnio pobjedu i prevagu nad humanizmom i čovječanstvom, već onaj u kojem ove dvije grane rade i rastu komplementarno, a pri tome stvaraju besprijekorno. Bogovi neona je klasični roman koji će za stotinjak godina čitati humanoidi i o istom pisati binarske radove. Ako tražite nešto drugačije, neobično, nešto što iskače iz tradicionalnih tokova ispuštanja crne tinte, onda je roman Bogovi neona iskustvo koje sebi trebate i zaslužujete priuštiti.
About Author
