Photo by E-volucija
Obično kada pričam o pisanju, o onom kreativnom nagonu koji svi što se uhvate papira i olovke ili tastature pokušavaju opisati, tvrdim kako je riječ o determinističkoj djelatnosti. Nijedan pisac ne sjeda za svoj radni stol s namjerom da vidi kako to izgleda pisati. Da isproba taj proces kao da kupuje hlače na pijaci. Čak i u potonjem imamo tragove determinizma. Upravo tu potrebu za pisanjem imao je i Edin Rikalo koji je ove godine objavio svoj prvijenac, zbirku poezije Buke i tišine.
Rikalova zbirka nastajala je iz potrebe da se zabilježe stvari, odnosi, riječi i emocije. Da se nešto kaže o svijetu i društvu oko njega. Zbog toga su one nastajale tamo gdje se danas sve nalazi – na društvenim mrežama. Okupivši tako na svom profilu jednu impresivnu selekciju, njegov sljedeći logičan postupak je bio objavljivanje knjige. Jedino mjesto gdje mladi autori danas mogu dobiti priliku za objavljivanje knjige je konkurs Fondacije za izdavaštvo, što je Rikalo i iskoristio.
Od na desetine napisanih pjesama, Rikalo je u svoj prvijenac Buke i tišine uvrstio pedesetak pjesama. Zamišljena kao jedan dugi ciklus pjesama zbirka ipak ima jedan specifičan poredak koji poput valova nanosi pjesme različite tematike i emocije. No, svi ti valovi ipak pripadaju jednom moru kojim plutaju Buke i tišine.
Melanholija svakodnevnice
Počevši od prve pjesme Nestanak do posljednje Snijeg u ljeto, čitatelj kod Rikala može primijetiti dvije teme koje se ogledaju u naslovu. Prva tema donosi pjesničke zapise o ljudima i zajednicama koji na sebi svojstven način komuniciraju s okolinom. Kao što u pjesmi Vjenčanje pjesnik zapisuje isprekidane nepovezane govore, ili u pjesmi O sportu u kojoj s prijateljem priča o drugima; sve te pjesme govore o bukama. O bukama iz svakodnevnice koje skrivaju bol, tugu i prevazilaženje istih. To su slomljeni glasovi, umorni ljudi, izgubljeni odnosi, zaboravljene emocije koje u lavirintu svakodnevnice traže bezuspješno.
S druge strane, tišine donose upravo unutrašnju sliku te buke. Jer kada buka prestane ostanu samo tišine iza zatvorenih vrata, iza hladnih zidova, iza buke muzike u slušalicama. U ovim slučajevima mislim da Rikalo daje najbolje pjesničke radove. Opet se vraćam na prvu pjesmu Nestanak koja govori o svim stvarima koje bi pjesnik ranije uradio s njegovom nenom samo da je znao da će ih smrt tako brzo spriječiti u tome. U duboko emocionalnoj pjesmi Rikalo nam ne daje samo sebe, već i čitateljima pruža uvid u ono što će biti narativna odrednica mnogih pjesama. Ove propuštene prilike su pjesnikove tišine, u nekim drugim pjesmama to su čežnje za nekim drugim situacijama, ljudima, sredstvima. Pjesmom Zubato sunce Rikalo nas stavlja u poziciju mladog dječaka koji priželjkuje sunce jer njegova porodica nema sredstava da se ugrije tokom zime.
Svaka pjesma je doslovno natopljena melanholijom, onim besmrtnim pjesničkim motivom starim koliko i sama poezija. Ali kod Rikala melanholija nije metafizička niti podesna udarima pjesničkih figura. Ona je surova i sirova. Ona je ukorijenjena u stvarnosti, goloj stvarnosti koju svi mi živimo. Upravo zbog toga njegove pjesme sa sobom nose jaku dozu empatije i emocija koje ćete osjetiti čak iako nista redovni čitatelj poezije ili književnosti uopće. Osjetit ćete ih jer ste čovjek. Jer ste osoba o kojoj i kojoj Rikalo piše.
Pjesnik koji razumije šta piše
U moderno doba pisanje poezije, odnosno percepcija pjesničkih tvorevina je postala daleko subjektivna. Kao i svaki drugi književni oblik postala je podložna utjecajima koji nisu uvijek korisni. Mnogi pjesnici žele biti autori svog vremena, pa se u koštac hvataju s društveno angažovanim temama. U tom svom nastojanju zaboravljaju na poetičnost, na stil i jezik, na ono što poeziju čini superiornom književnom vrstom. S druge strane, imamo pjesnike koji su samo stil, samo ljepota izraza i pjesničkih slika u pjesmama praznim poput školjke spaljenog automobila.
Edin Rikalo ne spada ni u jednu od te dvije grupe. Njegova poezija ne potencira društveni angažman i upravo je zbog toga preko svake mjere društveno angažovana, jer je prvenstveno utjelovljena u svakodnevnom životu. S druge strane, Rikalova poezija se odlikuje slobodnim stilom i slobodnom formom koja baš izostankom nekih pjesničkih formi i figura stvara svoju estetiku čiji stil izgleda i funkcionira blistavo. Njegove pjesme se u takvom konceptu mogu smatrati svojevrsnim pričama; mikropričama. A zbirka Buke i tišine, iako je zbirka poezije, u ovom konceptu poprima oblik zbirke priča. Jer svaka pjesma nosi jednu priču: o osobi, o emociji, o gubitku, o propuštenoj prilici; i svaka priča u blistavom pjesničkom izražaju sadrži sve komponente jedne kratke priče. I upravo jer njegove pjesme kombinuju elemente vlastite etike i estetike s pričama izvučenim iz svakodnevnice, zbirka Buke i tišine ima cjelovit i komplementaran sklop koji funkcionira besprijekorno.
Jednom sam pročitao, navodno je Hemingwayev citat iako nisam siguran u to, da pisac ne treba da sudi svijetu, već da ga pokuša razumiti i tako piše o njemu. Upravo je to princip koji pojede mnoge autore, jer pravi pjesnik mora znati kako izaći iz sebe, iz svijeta ideologija i pravila, i ona čistim očima gledati i pisati o svijetu oko njega. Edin Rikalo je, rekao bih, postao majstor toga, što se očituje kroz čitavu zbirku, ali ja bih prvenstveno izdvojio već spomenutu Zubato sunce.
Mladi umjetnici iz BiH posjeduju takav talenat da bi negdje drugdje pokorili čitav svijet. U našem okruženju oni ostaju u krugovima onih koji na kulturu gledaju kao stil života a ne još jedan trošak. Takvih je, kao što znamo, jako malo. Za takve je pokrenut portal E-volucija i za takve neumorno pišemo. Edin Rikalo je relativno nov i svjež glas na književnoj sceni koji svakako zaslužuje veliku pažnju. Mogu samo reći da ću s nestrpljenjem očekivati svaku njegovu sljedeću knjigu.
About Author
