Prošlo je 25 godina otkako je China Miéville romanom „Stanica Perdido“ zakoračio u središte savremene književnosti. Knjiga je spojila naučnu fantastiku, fantaziju i horor, a čitaoce je uvela u složeni grad New Crobuzon, nastanjen bićima poput insektolikih kheprija, kaktusolikih cactacaea i zastrašujućih slake moljaca koji se hrane snovima svojih žrtava. Upravo taj roman potaknuo je i šire interesovanje za ono što će kasnije biti poznato kao „new weird“.
Nakon uspjeha „Perdida“, koji je ove godine obilježen rasprodanjem kolekcionarskog izdanja izdavačke kuće The Folio Society, Miéville je nastavio povezivati žanrove u romanima poput „Grad i grad“ i „Grad Ambasada“. Zatim je gotovo deset godina prestao objavljivati fikciju. Povratak je uslijedio prošle godine, kada je objavio „The Book of Elsewhere“, bestseler New York Timesa, koji je napisao zajedno s Keanuom Reevesom.
Miéville je, osim književnika, i pažljiv posmatrač i kritičar politike, gradova, naučne fantastike i fantazije. Razgovor sa Tech Crunch o njegovom najpoznatijem romanu otvorio je i pitanje odnosa naučne fantastike i stvarnog svijeta, posebno u kontekstu tehnoloških milijardera koji djela koja su čitali u mladosti sve češće tretiraju kao nacrte za vlastite planove budućnosti.
Prema njegovim riječima, greška je naučnu fantastiku tumačiti kao govor o budućnosti. „To je uvijek priča o sadašnjem trenutku. Ona je refleksija, neka vrsta vrućeg sna i uvijek govori o vlastitom sociološkom kontekstu“, rekao je.
Dodao je i da postoji „društvena i lična poremećenost“ u ideji da su moćni ljudi „više zainteresirani za naseljavanje Marsa nego za uređenje svijeta“, ali da odgovornost za to ne treba pripisivati naučnoj fantastici. „Ne krivimo naučnu fantastiku. Ona ne proizvodi ovu vrstu sociopatije.“
Govoreći o godišnjici „Perdido Street Stationa“, osvrnuo se i na vlastiti odnos prema vremenu. „Kao i svi ljudi mojih godina, jedino o čemu stvarno razmišljam jeste kako je moguće da sam već u ovim godinama. Pomisao da sam uradio nešto što danas ima 25 godina za mene je potpuno nestvarna“, kazao je.
U pogovoru novog izdanja govori o romanu kao knjizi mladog čovjeka. Na pitanje je li u vrijeme pisanja postojao svjestan bunt prema tada dominantnoj komercijalnoj fantaziji, odgovorio je da to nije bio planski čin. „Uvijek sam volio fantastično, ali mi se nije dopadala većina komercijalno najuspješnijih fantazija. Nikada nisam bio veliki fan Tolkiena, a mnoge fantazije koje su iz njega proizašle nisu mi značile mnogo.“
Istakao je da su mu više odgovarale tradicije poput „Dying Earth“, naučne fantazije i nasljeđa časopisa „New Worlds“, kao i uticaji autora poput Mervyna Peakea. „Više je to bilo pitanje toga da kažem: volim fantaziju, ali ovakvu. Nisam mislio da radim nešto novo, nego sam se osjećao dijelom tradicije koja tada nije dobijala pažnju kao Tolkienova.“
Govoreći o ulasku „weird“ žanrova u mainstream, rekao je da to nosi i dobre i loše strane. „Kada neka subkultura postane vidljiva, dolazi i do banalizacije, do komercijalizacije, do pojave klišea. Pojave se plišani Cthulhu likovi i slične stvari. Ali s druge strane, više ljudi dobije pristup tim djelima, pojave se novi autori i nove ideje.“
Prisjetio se i vlastitog tinejdžerskog entuzijazma. „Sjećam se kako sam nosio Philipa K. Dicka ili Ursulu Le Guin i govorio svima: vi ne razumijete koliko je ovo dobro. Danas, kada to neko radi sa naučnom fantastikom, pomislim: pobijedili smo, ne morate više nikoga ubjeđivati.“
Govoreći o dostupnosti svega putem interneta, rekao je da smatra kako je izgubljena određena vrsta intenziteta. Nekada je, kaže, trebalo truditi se da biste ušli u neku subkulturu, putovati, raspitivati se, tražiti informacije. Danas je sve udaljeno jedan klik. „Ne tvrdim da tu nema ogromnih pozitivnih strana, ali mislim da nije pošteno negirati da postoje i gubici.“
Razgovor se potom vratio na odnos tehnološke industrije i naučne fantastike. „Može se osjećati samo duboka tuga za Kimom Stanleyjem Robinsonom. To što se njegovo djelo danas tumači kao doslovni plan nečega budućeg, on zaista nije zaslužio“, rekao je.
Ocijenio je da je ideologija Silicijske doline odavno čudan spoj libertarijanstva, hipijevskih ideja i tehnološkog utopizma. „Nije tajna da je Silicijska dolina dugo zainteresirana za naučnu fantastiku. Tu postoji i sociološko preklapanje između književnog svijeta i svijeta računara.“
Ponovio je da naučna fantastika nikada suštinski nije o budućnosti, već o stremljenjima, strahovima i tenzijama sadašnjeg trenutka. Govoreći o romanima poput „Neuromancera“, naglasio je kako čak i priče koje se tumače kao upozorenja često izgledaju privlačno mladim čitaocima. „Ideja da ćemo nositi reflektirajuće naočale i biti fantastično kul vrlo lako prevlada upozorenje.“
Posebno je naglasio da tehnološki milijarderi neće uzimati za uzor vizije Ursule Le Guin koje govore o napuštanju robne logike. „To njima nije od koristi. Činjenica da su neki od njih ozbiljni kada kažu da su više zainteresirani za naseljavanje Marsa nego za uređenje svijeta govori o ozbiljnom poremećaju i društvenom i ličnom.“
Dodao je da voli romane o kolonizaciji Marsa, ali da je zastrašujuća ideja kada se fikcija doslovno prevodi u političku i ekonomsku praksu, dok se svijet raspada oko nas. „Ne treba za to kriviti naučnu fantastiku. Kriviti se mora kapitalizam.“
Na pitanje o odgovornosti pisaca da stvaraju drugačije narative, rekao je da niko nema monopol nad tumačenjem knjiga. „Knjige su uvijek saradnja između autora i čitaoca. Najzanimljivija književnost uvijek sadrži proturječne tokove.“
Upozorio je i na zabludu da umjetnost može neposredno promijeniti svijet. „Ne mislim da postoji priča koju možemo ispričati, a da neko u određenoj poziciji moći iz nje neće izvući poruku: treba da postanem još bogatiji i još moćniji po svaku cijenu.“
Potvrdio je i da novi veliki roman izlazi naredne godine. „Ne znam tačan datum, ali bit će objavljen prije kraja godine. Radim na posljednjim dijelovima.“ Dodao je i da na toj knjizi radi više od 20 godina, te da mu je njeno objavljivanje izuzetno važno.
Na kraju razgovora osvrnuo se i na društvene mreže. „Mislim da su društvene mreže jedna od najgorih stvari koje su se dogodile čovječanstvu u dugo vremena. Svi kažu da su ovisni o njima, ali ja sve više mislim da nas one ozbiljno razbolijevaju i da nam uništavaju mozak.“ Objasnio je da nije izbjegao društvene mreže zato što se osjeća iznad drugih, već zato što zna kako bi se sam ponašao na njima i jer je imao sreću da je vlastiti identitet izgradio prije njihovog dolaska.
