Kao što su psi potekli od predaka nalik vuku da bi postali čovjekov najbolji prijatelj, tako se čini da divlje lisice rade isto.
Zaista, nova studija otkriva da se čini da lisice u Londonu nenamjerno razvijaju znakove pripitomljavanja. Razlog je taj što je život u tako neposrednoj blizini ljudskih bića promijenio njihov evolucijski put.
Novi članak u časopisu je još jedan unos u dugačkoj, a ponekad i trnovitoj, naučnoj literaturi o evoluciji lisica u antropocenu. Značajno je da se barem jedna prošla studija o pripitomljavanju lisica kasnije pokazala kontroverznom među naučnom zajednicom.
Razlike u fizičkoj građi
Nedavna studija, koja je objavljena u časopisu Proceedings of the Royal Society B, otkrila je da “urbane populacije lisica pokazuju varijacije u skladu sa ‘sindromom pripitomljavanja'”. Uslove i mehanizme koji bi mogli pokrenuti pripitomljavanje“, nastavljaju. Drugim riječima, promatranje promjena kod lisica, primjećuju istraživači, daje naznake o tome šta znači “pripitomljavanje” – i da li je proces promjene sličan kod pripitomljenih sisara, ili možda samo kod kanida poput lisica i pasa.
Istraživači su otkrili da postoje velike razlike u obliku lubanje između ruralnih i urbanih lisica, pri čemu ove druge “imaju primjetno skraćenu širu njušku sa smanjenom maksilarnom regijom u odnosu na seoske lisice”. Urbane lisice su također imale šire vrhove njuške i, u smislu njihovog mozga, “moždani omotač je izgledao manji u urbanom staništu.” Međutim, to ne znači nužno da su urbane lisice gluplje od seoskih lisica; kako autori objašnjavaju, “moglo bi možda odražavati promjene u biomehaničkim silama na lubanji.” Značajno je da je isti obrazac primijećen među psima u poređenju sa njihovim divljim rođacima, vukom: naučnici primjećuju da je mozak pasa oko 30% manji u odnosu na mozak vukova.
Kao što je Kevin Parsons, evolucijski biolog sa Univerziteta u Glazgovu, rekao za BBC u videu: “Ono što je zaista fascinantno je da lisice to rade sebi. Ovo je rezultat lisica koje su odlučile da žive u blizini ljudi, pokazujući ove osobine zbog kojih više liče na pripitomljene životinje.” Nagađao je da urbane lisice mogu imati manje moždane školjke jer, dok je njihovim ruralnim kolegama potrebna napredna inteligencija da uđu u trag plijen koji pokušava pobjeći, urbane lisice imaju tendenciju da hvataju i stoga se bave izvorima hrane za koje je vjerojatnije da su nepomični.
Sindrom pripitovljavanja
Dublje implikacije studije imaju manje veze s ljudima koji iznenada masovno pripitomljavaju lisice – što je malo vjerovatno da će se dogoditi – a više s tim kako razumijemo povijest samog pripitomljavanja. Moguće je da, proučavajući kako se očnjaci poput urbanih lisica mijenjaju kada žive oko ljudskih bića, možemo razviti bolji uvid u to kako su psi i mačke bili pripitomljeni hiljadama godina prije.
Kao što možete očekivati od kanida sličnog psu koji živi u neposrednoj blizini ljudi, proučavanje pripitomljavanja lisica nije novo područje istraživanja. Tokom 1950-ih, sovjetski genetičar po imenu Dmitrij Beljajev izveo je eksperiment u kojem je tvrdio da su, pripitomljavanjem srebrnih lisica, razvile osobine koje se obično povezuju s pripitomljenim psima. Te osobine su uključivale klonule uši, repove koji se uvijaju i pjegave kapute. To je navelo Beljajeva da zaključi da postoje određene fizičke osobine koje prate pripitomljavanje, fenomen koji je nazvao “sindrom pripitomljavanja”.
Međutim, Belyaevova studija je kritizirana u decembru 2019., kada je istraživački tim predvođen genetičarkom Elinor Karlsson sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Massachusettsu i Broad Instituta MIT-a i Harvarda primijetio da je Belyaev nabavio svoje lisice s kanadske farme krzna. Tvrdili su da su, kao rezultat, farmeri već uneli pjegave uzorke u njih, a mala veličina populacije Beljajevskih lisica (130) mogla je ubrzati širenje fizičkih i bihevioralnih osobina.
Posljednji ekser
Marcelo R. Sánchez-Villagra, profesor paleobiologije na Univerzitetu u Cirihu, zaključio je da decembarski list “pruža posljednji ekser u lijesu ideji univerzalnog skupa osobina koje karakteriziraju sve pripitomljene životinje”. Druga studija, ova objavljena u Evolutionary Letters u aprilu, također je dovela u pitanje teoriju sindroma pripitomljavanja ne pronalazeći značajnu korelaciju između toga kako određene pasmine pasa izgledaju i kako se ponašaju. Ovo potkopava premisu sindroma pripitomljavanja da je sindrom uzrokovan jednim mehanizmom.
Izvor: salon.com
About Author
