Izvor: denofgeek.com
Marvelov filmski univerzum je na godišnjem. Ovo će biti prva godina od unazad njih desetak kako nećemo dobiti ništa od Marvelovih superheroja. I to je relativno ok, jer će taj prazan prostor iskoristiti neki drugi superherojski sadržaji. U ovom slučaju serije. Ljeto 2020. godine obilježit će (i obilježile su) superherojske serije. Počelo je sa Doom Patrol, trajalo sa Umbrella Academy, a završit će sa The Boys. Pri tome je riječ o drugim sezonama svakog spomenutog naslova.
Još ranije smo pisali o drugoj sezoni Umbrella Academy, dodijelivši joj titulu najbolje superherojske serije. Dok druga sezona The Boys ne završi, odlučno stojimo iza toga, a titula možda i ostane. No, etiketu najbizarnije i najluđe superherojske serije, definitivno i bez svake sumnje, zaslužuje Doom Patrol. Druga sezona se nastavlja relativno odmah nakon događaja sa kraja prve, a mala grupa koju je okupio Niles Caulder još uvijek vodi borbu sa svojim unutrašnjim demonima te koje automatski utiče na njihov odnos prema svijetu i bližima.
Ako ste mislili da ćemo u ovoj sezoni dobiti već izgrađene likove, prevarili ste se. Doom Patrol ima relativno drugačiji pristup pojmu superheroja. Likovi sa superherojskim moćima ne da se još uvijek nisu privikli na njih, već ih i ne podnose i ne znaju kontrolisati. U filmovima, radi vremenskog ograničenja, superheroji relativno brzo savladavaju nove vještine i moći. Serija omogućava postepeno građenje ličnosti, no Doom Patrol uzima tu mogućnost još dodatno je usložnjavajući. To znači da i u drugoj sezoni likovi nisu u potpunosti sigurni u sebe i svoje vještine. Štaviše, oni nipošto nisu karakterno stabilni kako bi se prihvatili opravdanja visokih očekivanja koje ispred njih postavlja posao superheroja. Ovo se posebno ogleda u liku Cyborga, koji je za razliku od ostalih, već obavljao superherojske poslove.
Međutim, nakon petnaest epizoda prve, i devet druge sezone, naizgled djeluje kao da likovi ne napreduju nikako. Njihove borbe su i dalje iste kao i prije. Robotman ne može da nađe unutarnji mir radi svoje i sudbine njegove porodice, Elasti-Girl još uvijek zapinje na svoj ego, Negative Man baš kao i Robotman nosi na leđima teret porodice koji dodatno otežava njegova seksualna orijentacija, dok Jane nikako ne uspijeva da izbalansira 64 identiteta što se nalaze u njenoj glavi. Oni ne uspijevaju u svojim borbama jer neprestano iskaču novi problemi, novi superherojski zadaci. Stvari u drugoj sezoni dodatno komplikuje i dolazak Nilesove kćerke Dorothy.
Iako, naizgled, djeluje kako Doom Patrol donosi jednu ozbiljnu psihodeličnu atmosferu, serija je sve osim ozbiljna. Već smo u tekstu za prvu sezonu govorili kako Doom Patrol uživa u korištenju raznih oblika humora: crni humor, sarkazam, ironiju. One oblike humora koji ne odgovara mnogima. Dodatni začin koji koriste jeste ubacivanje raznih oblika bizarnosti. Moram priznati da nisam jedan od onih koji su upoznati sa historijom Doom Patrola u stripovima, te na koji su način oni upotrebljavali ove elemente, ali ukoliko je razlika minijaturna, onda mi je relativno jasno zašto nisu dijelom glavne linije superheroja iz DC-a kao što su Batman i ostali iz Justice League.
Ekipa iz Doom Patrol je, najjednostavnije rečeno, kolekcija antiheroja. Njihov najbliži pandan bi bio Deadpool, iako postoji distinkcija između antiherojskih karakteristika ovih likova. I dok je Deadpool nasilje i humor donio na sebi svojstven i unikatan način, Doom Patrol je razinu bizarnosti iz epizode u epizodu podizao na novi nivo. Vjerujem da The Beard Huntera iz prve sezone ništa neće nadmašiti u tom kontekstu, ali Doom Patrol zaista donosi pregršt “WTF” momenata.
I upravo je to možda i najveći problem serije. Konzistencija u iznošenju narativa je bila naša glavna primjedba u prvoj sezoni, a problem se nastavlja i ovdje. Mimo psihičkih problema s kojima se likovi bore, ne postoji neka jasna strukturalna poveznica u narativu u kontekstu sezone kao cjeline. Možemo reći da je borba protiv Mr. Nobody u prvoj bila ta narativna spajalica, ali gledajući na radnju u nekim epizodama, možemo reći da ta spajalica nije uvijek radila svoj posao. Isti slučaj imamo i u drugoj sezoni. Ulogu spajalice uzima Dorothy. Međutim, serija nikako ne uspijeva kada je riječ o ovom karakteru. Dorothy nakon nekog vremena postane i napornom, čistim teretom koji seriju vuče u propast.
No, najveći “WTF” moment sezone je bio njen kraj. Iako je skoro upola kraća u odnosu na prvu, ona ostavlja neodoljiv osjećaj nezavršenosti. Otvoreni krajevi, tzv. cliffhangeri su normalna pojava u serijama. Ali način na koji sezona završava nije ni cliffhanger niti nešto slično tome. Kraj sezone djeluje kao nedovršenom domaćom zadaćom. Kao da su za period od godinu dana stigli odraditi samo pola materijala i ne želeći da odgađaju izlazak za još godinu, odlučili su da izbace ono što imaju. To znači da, kad treća sezona dođe, ili ćemo imati svojevrsni drugi dio ove sezone ili ćemo imati scenarij iz druge sezone Titansa, cliffhanger koji je riješen u prvih 20 minuta.
Doom Patrol ima puno mjesta za poboljšanja, ali Doom Patrol kao serija izgleda kao i njeni likovi: nesavršena, polomljena i otkačena. Unatoč problemima, gledatelji mogu pronaći puno toga što će im se sviditi. Od Brendana Frasera kao Robotmana čija je svaka scena čisto umiranje od smijeha, do bizarnih i zaista zanimljivo dizajniranih scena, prostora, likova i situacija. Doom Patrol ne pokušava da udovolji nekim trenutnim tokovima u superherojskom žanru i to je ono što je izdvaja od ostalih tvorevina. Upravo zbog toga vam je i portal E-volucija toplo preporučuje, jer je dašak svježine u pretrpanom području.
About Author
