Ekranizacije video igara kojima se veoma rado vraćamo

Filmovi bazirani na video igrama su se tokom posljednje tri decenije pokazali kao jako zahtjevnim projektima za sve režisere i produkcije. Percepcija tih filmova ipak i zavisi od nekoliko faktora koji su više-manje odgovorni za takav status. Prvi od njih bi bio što su pojedine igre poznate samo manjem broju ljudi, tačnije onima koji je igraju, te režiser ima opasno težak zadatak da te filmove približi ljudima koje igranje možda čak i ne zanima, pogotovo jer se video igre nekada nikako ne posmatraju ozbiljno. Druga stvar je vezana za samu neozbiljnost pojedinih režisera zbog kojih je dobar dio tih filmova čisto smeće. Samo su Uwe Boll i Paul W.S. Anderson bili zaduženi za trećinu tih ekranizacija, od kojih valja možda čitav jedan film (iako će se na ovoj listi naći dva). Ipak, posljednjih godina bilježimo značajan uspon u kvaliteti ove vrste ekranizacija i dok nerijetko ne bivaju objeručke prihvaćeni od strane kritičara, fanovi su tu za koje se oni snimaju i kod kojih bilježe značajan uspjeh.

Ova lista ne predstavlja najbolje filmove nastale na osnovu video igara (jer barem tri od njih nisu toliko dobra), već filmove koji su u određenoj mjeri nostalgični i dragi nam iz određenih razloga zbog kojih im se veoma rado vratimo još koji put.

Mortal Kombat, Paul W. S. Anderson (1995.)

Prije nego se uhvatio rada na Resident Evil franšizi, W. S. Anderson je donio nekoliko kultnih filmova B produkcije kao što su Mortal Kombat i Event Horizon. Mortal Kombat je baziran prema istoimenoj igri, te danas ujedno predstavlja i nostalgično sjećanje na period kada su kung-fu filmovi bili na svom vrhuncu. Uostalom, ako vam sam film nije dovoljan da zauzme mjesto na ovoj listi, onda jeste sjajna muzička podloga koju svi znamo koja ga čini dostojnim ostalih naslova.

Reboot serijala, Mortal Kombat iz 2021. godine svojevrsni je korak naprijed za ovaj naslov, ali u svojoj srži i dalje mnogo problematičan da bi samo zbog uvođenja fatalitija zauzeo mjesto ovoga iz 1995. godine. U određenoj mjeri i jedan i drugi film imaju svoje kvalitete i mane, pa tako ne možemo reći da je potonji bolji od prvog samo zato što je moderniji. Svakome njegovo, ali mi podjednako uživamo u oba.

Doom, Andrzej Bartkowiak (2005.)

Ekranizacija poznatog FPS šutera koji je revolucionirao žanr nipočemu nije film koji bi se mogao istaknuti među naslovima na ovoj listi. Ipak, odabrao sam ga čisto iz razloga što ima jako dobru glumačku postavu s Karlom Urbanom, Dwayneom The Rock Johnsonom, te Rosamund Pike uz koje se film isplati pogledati. Andrzej Bartkowiak uspio je u film udahnuti dašak pravog Dooma sa scenom iz prvog lica pred sami kraj filma. Kao većina filmova s ove liste ni on nije bio otporan na zub vremena zbog čega danas izgleda jako zastarjelo i loše, kao film B produkcije iz ’90. godina.

Lara Croft: Tomb Raider, Simon West (2001.)

Angelina Jolie je snimila dva filma kao Lara Croft i dok je prvi zabilježio određeni finansijski uspjeh, drugi nije, zbog čega je serijal zaustavljen (pretpostavljam da je u planu bila trilogija). Ipak, Tomb Raider je sasvim solidan avanturistički film s početka dvijehiljaditih, a Angelina Jolie je utjelovila ulogu Lare Croft na takav način da su fanovi jedva prihvatili njenu nasljednicu u rebootu iz 2018. godine.

Tomb Raider, Roar Uthaug (2018.)

Filmski reboot o Lari Croft je baziran na istoimenoj igri iz 2013. godine. Alicia Vikander je preuzela ulogu naslovne heroine i odradila posao na sasvim kvalitetnom nivou. I dok je film po izlasku naišao na pomiješane reakcije, možemo reći da je ova verzija Lare Croft sasvim solidno urađena, te da ima puno potencijala za nastavak koji bi mogao biti onaj pravi film o Lari Croft koji tako dugo čekamo. Nastavak filma je, kako je najavljeno, u fazi razvoja s istom ekipom na čelu, pa do tada možemo samo očekivati bolje od ovoga.

Resident Evil, Paul W. S. Anderson (2002.)

Iako bi neko rekao da Paul W. S. Anderson nije dobar režiser (što posljednjih godina počinje sve više pokazivati) ipak je u ranim godinama kreirao nekoliko solidnih filmova. Prvi Resident Evil lično smatram i njegovim najboljim filmom iz franšize, te mislim da bi bilo super da je ostao samo na ovom filmu, ili barem na dva, sve preko je već počelo biti čisto iživljavanje na serijalu, a posljednji dio mučenje gledatelja i njihovih očiju. Prvi Resident Evil je imao dobru dozu misterije, napetosti, klaustrofobije, zombija, akcije, a i ona scena s laserima je jedna od onih koje su mi ostale u sjećanju i po njima pamtim filmove.

Rampage, Brad Peyton(2018.)

Filmovi kao što je Rampage, bio on baziran na video igri ili nečemu drugom, unaprijed su predodređeni na uspjeh u kinima. Ljudi jednostavno vole gledati ogromna čudovišta kako se tuku na velikom ekranu (Pacific Rim, Godzilla), a ako tome još dodate Dwaynea Johnsona imate puni pogodak. Rampage je dva sata obične zabave te je odlično ekranizovana video igra čija je jedina poenta da sa svakim levelom srušite drugi grad i preživite vojne napade.

Silent Hill, Christophe Gans (2006.)

Ekranizaciju poznate horor igre Silent Hill režiser Christophe Gans je pokušavao kreirati dugih pet godina, no Konami mu nije htio dati prava. Tek kada im je poslao video u kojem objašnava koliko mu je stalo do te igre, iz Konamija su odlučili da mu ipak daju priliku. I Gans je, koliko toliko, uspio prenijeti atmosferu igre na film. Međutim, taj fokus na prenošenje atmosfere relativno je uticao na to da se zapostavi priča i njen razvoj. Ipak, na kraju, kada se sve sagleda, Silent Hill je po mnogo čemu daleko bolji horor od svojevrsnog nastavka s Kitom Harringtonom u glavnoj ulozi, a opet uspio je donekle ostati vjeran svome izvoru.

Warcraft, Duncan Jones (2016.)

Prije nego što je ekranizacija Warcrafta dospjela u ruke Duncana Jonesa (Moon, Source Code), Uwe Boll je godinama pokušavao pridobiti prava za ekranizaciju ove igre, no iz Blizzarda su ga uporno odbijali. I hvala im na tome. Duncan Jones je strastveni Warcraft igrač zbog čega se s puno optimizma prihvatio ove ekranizacije. Poduhvat je bio težak, jer trebalo je čitav jedan svijet predstaviti mnogobrojnoj publici koja se nikada nije susrela s igrom (i sam sam jedan od njih). I dok je kritika smatrala da Jones u tome nije uspio, publika je ipak prevagnula na pozitivnu stranu.

Need for Speed, Scott Waugh (2014.)

Kako kreirati filmsku verziju igra koja se u svojoj suštini zasniva samo na utrkama i tome ko će biti brži u svijetu u kojemu Fast & Furious franšiza vlada žanrom, i koja je u mnogočemu iscrpila sve dostojno utrka što se moglo iscrpiti. Need for Speed je ispao sasvim solidan film na osnovu onoga čime je raspolagao. Uz to treba dodati da je imao i relativno kvalitetnu ekipu s Aaronom Paulom (Breaking Bad) i Imogen Poots kao glavnim ulogama, te Kid Cudijem, Ramijem Malekom, Michael Keatonom, Dominicom Cooperom i Dakotom Johnson u ostalim ulogama.

Prince of Persia: The Sands of Time, Mike Newell (2010.)

Jake Gyllenhaal, iako danas daleko cijenjen glumac, tamo početkom druge decenije dvijehiljaditih bio je poprilično potcijenjen glumac (kao što je Ben Foster sve ove godine). Prince of Persia je trebao biti onaj tip blockbustera koji bi ga stavio među glumce koji bi mogli uspješno nositi film. I on u tome relativno uspijeva. Ekranizacija popularne avanturističke igra se doima kao kombinacijom filmova Scorpion King, Mumija i Time Machine. Tu negdje film i ostaje: između; niti je dobar niti loš. Film u kojem se može uživati.

Angry Birds, Clay Kaytis i Fergal Reilly (2016.)

Kada je Angry Birds stigao kao video igra na naše telefone to je bilo nešto revolucionarno. Kao što danas nema osobe na planeti koja ne zna za Fortnite, tako je bilo i s Angry Birds prije nekoliko godina. Prema tome, ekranizacija iste bi bila sasvim logičan izbor. I dok su ovu ekranizaciju mnogi odmah uzeli na nož, smatram da su oba filma (do sada su izašla dva) poprilično zabavna i smiješna, te su jedni od onih koji se mogu gledati više puta. Iskreno se nadam da će uraditi i treći.

Pokémon Detective Pikachu, Rob Letterman (2019.)

Nakon toliko godina čekanja (jer ovo su svi fanovi Pokemona očekivali) dobili smo film smješten u svijet omiljenih nam likova. Prvobitno sam bio skeptičan kada je riječ o Ryanu Reynoldsu u lozi Pikachua, ali na kraju je ispalo sasvim uredu. Ovo je, nadam se, prvi film koji će pokrenuti stvaranje live-action Pokemon filmova. I premda je mnogima ova franšiza poznata po njegovoj anime verziji, ovaj film je direktna ekranizacija istoimene igre za Nitendo 3DS iz 2016. godine. I definitivno film koji će se gledati nekoliko puta. Detective Pikachu je kreirao zanimljiv univerzum koji bi se mogao proširiti i kreirati Pokemon filmski univerzum, ali nažalost za sada nema nikakvih informacija o eventualnim nastavcima, iako je sam film ostvario i kritički i ekonomski uspjeh.

Sonic the Hedgehog, Jeff Fowler (2020.)

Nakon prvobitnih problema oko izgleda Sonica, kreatori filma su sjeli, redizajnirali ikonu video igara iz ’80. i ’90. godina i donijeli jedan zabavan film u kojem mogu uživati oni koji su odrasli uz Sonica, kao i mlađi gledatelji koji se tek upoznaju s likom. Od glasovne glume Bena Schwatrza do Jima Carreya u ulozi Dr. Robotnika, Sonic je prezabavan film. I upravo je spojem različitih elemenata Sonic ubrzo postao jednom od najboljih ekranizacija video igara. Nastavak je trenutno u fazi razvoja i ako sve prođe po planu u kina bi trebao stići 2022. godine.