Proteklu deceniju, možda više, u književnosti se pojavio stilski trend nezgrapno nazvan hibridni roman. U teoriji književnosti mnogi će reći kako je svaki roman hibridna tvorevina, no termin koji obilježava stilske i narativne tendencije ima dosta sličnosti s onim što nazivamo fanfikcija. O potonjem smjeru u književnosti smo već pisali na portalu, a u tom tekstu je navedena i definicija hibridnog romana: “Hibridni romani uzimaju neko ranije napisano djelo i u njega inkorporiraju vlastiti materijal. Omjer preuzetog i dodanog teksta uvijek je nejednako raspoređen; ovaj potonji sveden je tek na korektivne zahvate u originalni korpus koji se prenosi uglavnom nepromijenjen, onako kako ga je prvotni autor zapisao.”
Kada neko roman nazove Frankenštajn u Bagdadu, neosporno je da će se slika popularnog klasika Marry Shelley i pojam hibridnog romana polimerizirati u čitateljevom umu. Irački pisac Ahmed Sadavi, koji s ovim romanom bijaše u užem krugu za Man Booker nagradu, međutim, stvara drugačiji tip hibridnog romana koji pak od navedene definicije sadrži samo pola prve rečenice. On se ne oslanja samo na naslijeđe Frankenštajna, nego popularno čudovište koristi kao elementom i motivom oko kojeg će graditi radnju, a pri tome zadržavajući sve odlike i logiku oba svijeta.
Novo normalno
Svijet je nemirno mjesto. Početkom stoljeća epicentar nemira je bio Bagdad. Američka okupacija će zauvijek promijeniti i društveni i fizički izgled ovog područja, a opasnost od građanskog rata podići razinu entropije do razine velikog praska. To je trenutak u koji nas Sadavi doslovno ubacuje: između svakodnevnog običnog života i učestalih bombaških napada. On nam daje (i to detaljne) uvide u svakodnevnicu starije žene Eliše, čiji je sin Danijel nestao prije dvadeset godina, trgovca nekretninama Feredža, koji želi Elišinu prostranu kuću, Hadija, lokalnog staretinara koji posjećuje poprišta eksplozija i sakuplja dijelove nastradalih ljudi i spaja ih u poseban leš koji namjerava prodati. Primjetit ćete kako nakon subliminalnog upliva u svakodnevni realizam Bagdadskih stanovnika, Sadavi relativno naglo skreće pravac u nešto bizarno, nešto što će ubrzo postati događajem između apsurdnosti, horora i magijske realnosti. Kao što eksplozije autobombi, svojevrsnih zaključaka poglavlja u početku, rasprskavaju i rasipaju u komade sve okolo sebe, bez obzira na materiju i fizičku strukturu, na isti se način nakon svake eksplozije rasprskava Sadavijev narativ, donoseći nove priče, nove pravce, a samim tim i još apsurdniju sliku svijeta.
Na taj način, Sadavi se koristi Frankenštajnovim čudovištem kako bi čitateljima pokazao način života koji je postao novo normalno u razorenom Bagdadu. Frankenštajnovo čudovište nije živo, ono je sklopljeno od dijelova tijela mrtvih ljudi, drugim riječima on je samo simbol i slika smrti. Smrt je ta koja skače po krovovima Bagdada i neprestano traži novu žrtvu. Međutim, Sadavi u toj klasičnoj slici čudovišta radi mali preokret. Ono, u suštini, nije loše. Štaviše, duše koje ga opsjedaju su duše ljudi od kojih je sastavljen, a njegova misija je da ih osveti. Ali autor romana će nas na veoma zanimljiv i blistav način dovesti i do paradoksa čudovišta otvarajući s njim i pitanje moralnosti. Potonje je pitanje koje se latentno provlači kroz svaku stranicu romana, ali u scenama sa čudovištem dolazi do čitavog niza propitivanja. Kako koja duša bude osvećena, tako dio tijela koji joj je pripadao otpadne, zbog čega čudovište treba zamjenu. U tim momentima se pita čudovište, kao i njegovi pratitelji, kao i čitatelj, kako znati ko je dobra i nevina osoba, da li uzeti od mrtvaca ili ubiti, u kojoj je mjeri neko dobar ili loš, šta je mjerilo? Neko bi rekao da sve zavisi od tačke gledišta ili pak situacije. Što je odlična tema za obrađivati i roman je natopljen ovim moralnim pitanjima.
Mala zadovoljstva tokom dana
Borbe se vode na tri strane. Bombe eksplodiraju skoro svakodnevno. No ljudi, obični ljudi, prihvatili su taj život kao novo normalno: “…oboje su utonuli u san u sobi hotela Delšad, kada je Mahmud al-Savadi začuo prasak iz daljine, od kojeg se uzdrmao cijeli hotel, iako zgrada nije pretrpjela nikakvu štetu. Na par sekundi je otvorio oči, a onda opet zaspao.” Nerijetko se njihovi životi svode na mala zadovoljstva tokom dana i mala zadovoljstva tokom noći. Ali ono što drugi nazivaju ironijom života, a ja smatram apsurdnom realnošću, jeste da u tom paklu oni i dalje pronalaze način za međusobne razmirice i spletke. Ovo se posebno vidi na likovima trgovaca kao što su Feredž i Hadi, ali i svih likova ponaosob. Svi oni, baš kao i čudovište, baš kao i svi ljudi na svijetu, imaju određenu dozu dobrog i lošeg u sebi. Pitanje je samo šta će od to dvoje prevladati.
Sadavi kroz devetnaest poglavlja blistavo gradi radnju koja se razvija kroz jako puno likova i događaja. Nekada se steće da ih je čak i previše. Lično sam imao trenutaka kada sam bio prisiljen da stanem s čitanjem, jer je količina iznesenih informacija bila preplavljujuća. Sadavi se trudi da iznošenjem, nekada i beskorisnih informacija, svoje likove predstavi kao stvarnim osobama. Što, u konačnici, i čini ubacivanjem autorefleksije i pozivanjem na stvarnost, pokušaj koji smatram zanimljivim (nešto kao u Pekićevom romanu Besnilo), ali nedovoljno kvalitativnim rješenjem za njegove likove koji su mi i na samom kraju ostali dalekim, nemogućim za bilo kakvo povezivanje.
Tanka mreža ljudskih odnosa
Autor je, ipak, kada se osvrnem na djelo, uspio da isplete tanku mrežu ljudskih odnosa, zbirku identiteta, sa čudovištem u centru, koja nam daje jednu detaljnu antropološku studiju od odnosima ljudi u razorenom svijetu gdje razaranje još nije prestalo. Čudovište je nastalo iz kaosa, a potonji je jedno od fundamentalnih pravila kosmosa i svijeta u kojem živimo. U tom pogledu, Sadavi je odabrao blistav pristup temi koja bi suprotno bila naprosto natopljena nepodnošljivom težinom ljudskog iskustva u gradu kao što je Bagdad. I premda se radnja odvija tokom prvih godina američke okupacije, slika Bagdada nije ništa drugačija ni u 2020. godini. Zbog toga je roman Frankenštajn u Bagdadu aktuelan i danas, a bit će, nažalost, kako stvari stoje, i u godinama što slijede. Zato ne postoji razlog da propustite ovo djelo.
Autor: Adnan Bajrović
About Author
