Moderno doba u književnost je donijelo neka nova interesovanja i teme. Period postmodernizma okarakterisan je kao raskidom s velikim mitskim pričama, te slijepim povjerenjem u mnoge pisane tvorevine, prvenstveno historiju. Sve što je napisano položno je propitivanju i ponovnom preispisivanju. No, navedeni trendovi u književnosti izrodili su i glasove koji su se do tada jako malo ili nikako čuli u pisanim tvorevinama. Jedan od najvećih je uloga žene u književnosti: i kao autorice i kao lika u književnosti. Ženski glas je postao znatno zastupljenijim, a samim je sa sobom donio čitav jedan reportoar inovativnosti i svježine unijevši u tradicionalne oblike diskursa jedan opozicioni i subverzivni element koji nije generički već ideološki motiviran.
Novi stilovi i tematski okviri u književnosti okrenuli su se prošlosti čijim će propitivanjem i preispisivanjem začeti promjene u životima modernog društva. Povratak mitovima je prema tome bio neizvjestan. Mitovi su kao književna vrsta takva jezička tvorevina koja na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu priču, redovno vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava, osoba, ljudskih tvorevina ili čitavih naroda. Uzevši ga kao jednostavni književni oblik pripovijedanja, mit objašnjava neko životno važno pitanje. No, u svemu tome, mitovi su nerijetko bili struktuirani oko muškaraca, njihove međusobne borbe ili borbe sa svijetom kojim hodaju bogovi. U tom patrijarhalno skrojenom svijetu, malo je ženskih likova, a i njihova sama uloga je bila zasjenjena glavnim likom koji je redovno bio muškarac.
O čemu nam to nisu govorili mitovi
Madeline Miller sa svojim romanom Kirka želi pokazati kako iza tradicionalnih mitskih priča ispripovijedanih kroz Ilijadu, Odiseju ili neki drugi naslov, postoje priče o snažnim i pametnim ženama, u mnogo čemu žrtvama patrijarhalnog stava bilo bogova, bilo običnog čovjeka. Kirka je bila Helijeva kćerka, najmoćnijeg Titana i boga Sunca, rođena bez moći ili izgleda kojima su se odlikovali njeni roditelji: „Odgojena sam u vjeri da nemam nijednu od njegovih moći.” Zbog toga je bila ignorisana, odbacivana, ismijavana, a u konačnici i protjerana na napušten otok. Kirka je u mitologiji antičke grčke ostavila svoj doprinos prvenstveno u Homerovoj Odiseji. Ali Kirka je oduvijek na sebi nosila Enfant terrible etiketu, prikazujući se skoro u potpunosti kroz oči muškaraca, bez opisivanja njene motivacije iza djela koja čini, uvijek izgledajući kao čistim zlom.
Roman Kirka nam donosi drugačiji pogled na priču ove nimfe, njen život među bogovima, ali i ljudima. Pisan u feminističkom ključu, narativno iznesen u prvom licu, Kirka je prikazana skoro kao ljudsko biće sa svim svojim ispadima, racionalnostima, emocijama i akcijama. Ona iskazuje ljubav čija reprezentacija nekada čini loše stvari, jer ljubomora baš kao i ljude tjera bogove na djela koja inače ne bi učinili, ali i dobre stvari iskazane preko partnerskog, prijateljskog ili majčinskog odnosa, veza nerijetko sklopljenih u jedno. Odrasla u Helijevoj sjeni, što je ironično jer je on bog Sunca, Kirka je razvila određeni odbrambeni mehanizam koji će je voditi kroz život. Njen štit je sačinjen od osamljivanja, sarkazma, magije itd., no ništa u ovom romanu ne prikazuje njen lik korjenito lošom kako bi se mogao steći utisak iz mitologije.
Odnos oca i kćerke
Madeline Miller je izborom naracije iz prvog lica čitateljima omogućila da neposredno iščitavaju Kirkin tok misli. On nekada djeluje jako čvrsto i odlučno, nekada nesigurno i slabo, ali kakav god tok misli bio, Kirkin glas je iskazivao njen stav koji poput eha odliježe stranicama romana noseći ga eonima do čitatelja 21. stoljeća. Kirka se, prije svega, bori za glas žena u Grčkoj mitologiji, a zatim i u savremenom društvu. Ipak, koliko god tema Miller započela s ovim romanom: od majčinstva, silovanja, položaja muškaraca u odnosu na žene, pa čak i antičkog herojstva; iznad svega stoji primarno odnos između oca i kćerke. Nije tu riječ o odnosu edipovskog karaktera. Preko njega se slika čitava patrijarhalna uređenost društva: i ljudskog, dakle, smrtnog, i onog božanskog među Titanima i bogovima na Olimpu. Helij je ovdje samo oličenje patrijarhata koji je i doslovno i simbolično uvijek iznad iznad svih (kao što je i Zeus, također, iznad svih bogova). Odnos oca i kćeri je borba protiv temelja patrijarhalnog sistema i on traje od početka do kraja. Bez obzira šta se sve izdešavalo tokom središnjeg dijela romana, gdje Helij postoji samo kao neko ko stoji iznad, u konačnici se sve razrješava upravo s ovim odnosom: „Oduvijek si bila najgora od moje djece“, kazao je.“ Pobrini se da me ne osramotiš.“ „Imam bolju zamisao. Radit ću što me volja, a ti me izostavi kad budeš nabrajao svoju djecu.“
S druge strane, Madeline Miller čitateljima pruža jako mnogo prostora za uživanje u čitanju. Premda zatočena na otoku, Kirka nikada nije usamljena, te će tako prisustvovati nekim najbitnijim događajima koji su odigrali u mitološkom svijetu: od rođenja Minotaura do popularnog susreta s Odisejem. Upravo su ti momenti u kojima Miller zaista briljira, jer svojim čitateljima daje onu fundamentalnu mitološku priču realizovanu kroz dijaloge i scene koji ne postoje u tekstovima prenošenim s koljena na koljeno već nekoliko milenija. To preispisivanje i dopisivanje antičkih mitova svim fanovima ovog perioda historije ljudske civilizacije donosi mogućnost svježijih interpretacijskih strategija, kao i novih načina čitanja originalnih tekstova.
Izvan šablona
Kirka je Madeline Miller donijela nekoliko značajnih nagrada u svijetu književnosti na engleskom jeziku, ali je bila zanemarena kod nekih najvećih nagrada tipa Booker i slično, što je poražavajuća činjenica. Zanimljivo je da je HBO Max otkupio prava na ovu knjigu i da planiraju miniseriju od osam epizoda.
Unatoč tome, Kirka je roman koji će ostaviti svoj trag u svjetskoj književnosti i koji će za pedeset godina biti jednako relevantan kao što je danas. Mnogi su pisci pokušavali rekreirati period antike u svojim romanima, nerijetko proizvodeći djela loše kvalitete, šablonizirane narative zaogrnute jeftinom romantičnom pričom. Madeline Miller svaki element romana: avanturu, porodičnu dramu, romansu, fantaziju; prije svega rješava šablona, a zatim logičkim slijedom događaja unosi u narativ, ne prepuštajući mu da preuzme primat nad životom u romanu. Iskreno se nadam da će i studenti književnosti otkriti ovaj roman, jer on, osim što pruža nove načine čitanja mitologije i interpretacije, zaslužuje da se uvede u književni korpus knjiga koje će se redovno izučavati na studiju opće historije književnosti.
About Author
