Izvor: ibtimes.com
Do 2021. godine, tačnije trenutka pisanja ovog teksta tri osobe koje su otišle na najdalje putovanje kroz kosmos su James Lovell, Fred Haise i John Swigert. Oni su tokom Apollo 13 misije napravili let iza Mjeseca udaljivši se od Zemlje nešto više od 400 hiljada kilometara. I čini se da će još neko vrijeme ostati na tom tronu.
Mnogi su od nas zasigurno tokom vedrih ljetnih noći kada, unatoč smogu uspijemo vidjeti desetak zvijezda na nebu maštali o međuzvjezdanom putovanju ili barem istraživanju Sunčevog sistema. Mogućnost da se to izvede za sada se čini nedostižna. Međutim, ljudi teže za dalekim i nepoznatim planetima daleko od udobnosti i sigurnosti vlastitog planeta.
Pitanje je onda možemo li doći do drugih planeta? Postoji mogućnost. A zvijezda? Možda jednog dana. Šta je s odlaskom do kraja svemira? Zapravo postoji način koji ne zahtijeva nikakva naučno-fantastična objašnjenja (ili barem ništa više od fizike koju poznajemo).
Turistički kroz Sunčev sistem
Ako je cilj istraživanje Sunčevog sistema, tehnologije imamo i na pretek. To vam je i poznate. NASA-ine rakete, Muskove rakete, Bezosove rakete, već se koriste uveliko. Postoje i letjelice za prijevoz ljudi do drugih planeta, ali one sa sobom donose veliki rizik.
Što dalje letite od Zemlje primate veću dozu kosmičkog zračenja. Snažno magnetno polje naše planete štiti nas od dobrog dijela tog zračenja. Šta vas štiti kada idete u duboki svemir? Naučnici i istraživači smatraju da imaju rješenje. U Černobilu je otkrivena vrsta gljiva koja je otporna na zračenje, praktično se hrani njime i naučnici smatraju da bi se one mogle jednog dana koristiti na letjelicama i ljudskim staništima.
S druge strane, putovanja bi trajala dugo vremena, a svako od njih uključuje opciju jednosmjernog putovanja. Gdje god da odete u našem Sunčevom sistemu okruženje je izuzetno opasno i lako možete poginuti. Iako bi neku destinaciju možda i mogli lako doseći, to ne znači da tamo možemo napredovati. Pri tome ne treba zaboraviti kako je većinu medicinskih intervencija u svemiru praktično nemoguće izvesti.
Postoji, također, mogućnost vanzemaljskog života na određenoj planeti. Zbog toga treba računati i na to kako bi naša prisutnost možda mogla ugroziti potencijalne organizme koji žive izvan Zemlje (ovdje se misli na one organizme vidljive mikroskopom i slično).
Interstellar
Ako mislite da svi izazovi „lokalnog“ svemirskog putovanja daju riješiti, hajmo onda pažnju usmjeriti ka zvijezdama. Može li čovječanstvo otputovati u neki drugi zvjezdani sistem?
Čovječanstvo, možda. Jedan čovjek, nikad. Uzmimo za primjer Proximu Centauri, nama najbližu zvijezdu. Brzinom svjetlosti trebalo bi vam nešto više od četiri godine da stignete do njenog sistema. Ako bi letjeli brzinom trenutno najbrže svemirske letjelice (NASA-ina solarna sonda Parker) onda bi vam trebalo gotovo 8400 godina da stignete do tamo. I to kada bi sve radilo kako treba, bez zaustavljanja i usporavanja. To je puno više vremena nego što postoji ljudska pisana historija (da nismo, ljudi kao ljudi, uništili dobar dio rane historije).
Rješenje za ovo bi mogao biti generacijski brod. Prva generacija bi napustila naš planet, a njihovi potomci bi stigli do zvijezde. Prije svega bi se trebali zapitati zašto bi iko započeo ovo putovanje. Ali jednako je i važno razgovarati o etičkom i psihološkom stanju u kojem bi mogle biti međugeneracije, ta međuzvjedana srednja djeca. Bi li bili zainteresirani za nastavak nečega što nikada ne bi vidjeli i što je cilj nečega što nikada nisu vidjeli?
Možemo li onda putovanje učiniti bržim? U teoriji da. Ono što vam treba je relativistička raketa. To bi šačici ljudi omogućilo da prijeđu velike udaljenosti i ne zahtijeva ništa izvan našeg trenutnog razumijevanja fizike. Treba vam raketa koja ima ubrzanje od oko 9,81 metar u sekundi. To je prosječno gravitacijsko privlačenje na Zemlji pa bi ljudi u letjelici mogli normalno stajati kao na površini planete. Takvo ubrzanje bi brzo dovelo do relativističke brzine i tu se događa koristan fenomen: dilatacija vremena.
Približavajući se brzini svjetlosti protok vremena na letjelici će se usporiti. Ova je hirovitost fizike popularizirana u paradoksu blizanca, a u ovoj relativističkoj raketi vi ste blizanac koji leti i ne stari. Sat vani bi i dalje otkucavao. Dakle, do Proxime Centauri bi mogli doći za 4,3 godine, ali na brodu bi se osjećalo kao 3,6 godina. Što dalje idete više biste se približavali brzini svjetlosti i vrijeme na letjelici bi sporije prolazilo.
Tako biste do središta Mliječne staze mogli stići za 20 godina ili do Andromede, najbliže galaksije udaljene preko dva miliona svjetlosnih godina, za 28 godina. Očito, na Zemlji bi prošlo dva miliona godina.
Prokletstvo termodinamičkih zakona
Ali postoji i ograničenje koliko daleko bismo mogli ići. Da. Svemir se širi i to širenje se ubrzava. Udaljenost između galaksija postaje sve veći i veći svake sekunde. I doima se da što su dvije stvari udaljenije jedna od druge to se brže udaljavaju.
Postoje galaksije koje vidimo na nebu, a koje više ne možemo dostići. Jedini način da to učinimo bi bilo kretanje brže od brzine svjetlosti kako bi se nadoknadilo širenje svemira. Ta se granica naziva kosmološki horizont, a njena tačna veličina ovisi o ispravnoj kosmičkoj formuli za opisivanje svemira… koja je trenutno u procesu nastanka.
Ipak, ova granica bi za nekoliko decenija mogla biti dosegnuta. Prazna, hladna i neoznačena granica u svemiru. Pa, zašto nemamo takvu raketu? Odgovor je gorivo. Da bi se održalo tako konstantno kretanje i ubrzanje potrebna je ogromna količina goriva. Čak i kada bi zamislili neku učinkovitu reakciju trebalo bi vam opet puno zaliha goriva na brodu. Zaliha veličine jedne planete.
Zaključak ove priče je da su svemirska putovnja komplicirana. Čak i ona srazmjerno moguća pred nas stavljaju puno izazova. Potrebno je izboriti se sa svim tehničkim, fizičkim, fiziološkim, psihološkim i etičkim pitanjima i dilemama. Način na koji im pristupamo mogao bi sve promijeniti.
Izvor: iflscience.com
About Author
