Na samom početku želim istaći kako tekst koji namjeravate pročitati u nastavku nije definitivna i potpuna lista razvoja ovog fantastičnog žanra. Razvoj fantazije u historiji književnosti je jako duga i prepletena linija, zbog čega je ovo tek elementarni uvod u žanr kakvim ga danas poznajemo. Također, neće biti govora o srodnim žanrovima kao što su naučna fantastika ili horor. Iako njih troje nerijetko uslovljavaju postojanje jedni drugih, oni su u osnovi različiti i zaslužuju da se o njima razgovara.
Sa historijske tačke gledišta, kada govorite o razvoju bilo kojeg žanra, uglavnom govorite o književnoj tradiciji i popularnoj kulturi dvaju geografskih područja: Evrope i Sjeverne Amerike. Naravno, postoji historija žanrovskih ukusa i sa drugih područja, ali njihova priča nerijetko počinje u sredini jedne velike priče o ovom žanru. Štaviše, kada pogledamo azijske autore i književne tvorevine, možemo reći kako je fantazija i slične fantastične forme prisutna u njihovoj književnosti još od srednjovjekovlja, ali ona se nije razvijala u pravcu kojim je pošla ona zapadnjačka upotreba fantazije. Iako su epovi i mitovi izvršili najveći uticaj na razvoj ovog žanra, na Istoku su oni još uvijek imali svoju dozu sakralnog i mističnog.
Shakespear i fantazija
Dakle, fantazija, sa svim svojim podžanrovima, svoje korijene vuče iz mitologije, epskih pjesama Grka, Rimljana, Nijemaca i drugih kultura, romantičnih priča srednjeg vijeka, bajki, te umjetničkih i naučnih revolucija od Renesanse pa nadalje. Zbog toga ukazivanje na tačnu presudnu tačku nastanka fantazije nije jednostavno kao što zvuči. Najveći problem je u preklapanju granica između žanrova. Primjera radi, Shakepseareove drame Hamlet i Macbeth imaju elemente fantazije, ali se ne smatraju fantazijom. Zašto? Jer fantastično u njima služi samo kao pogodan uređaj za stvaranje zapleta koji bi se mogao održati čak i kada bi fantastično preradili.
Tek je u periodu od sredine 19. stoljeća do početka 20. žanr počeo da poprima oblik kakav i danas poznajemo. Škotski autor George MacDonald je 1872. godine objavio roman The Princess and the Goblin, a prije toga, tačnije 1858., Phantastes roman koji mnogi danas smatraju prvim romanom fantazije za odrasle. Još jedan od pionira fantazije je engleski pjesnik William Morris koji je napisao knjigu The Well at the World’s End. Njegov rad je bio prvi koji je uveo ideju da se priča razvija u samostalnom fantastičnom svijetu. U to vrijeme je to bio poprilično hrabar potez, pošto su rijetki razmatrali stvaranje potpuno izmišljenog svijeta kako bi razvili svoju priču. Morris je, također, bio veliki obožavatelj srednjovjekovnih romansi i herojskih saga što se očitava u njegovom djelu kroz njegov namjerni arhaični stil pripovijedanja i srednjovjekovne postavke, stil koji je u modernom dobu postao prokletstvom žanra.
Žanr za djecu?
Iako su Morrisonova i MacDonaldova djela bila uspješna i popularna, žanr kojem su utrli put za razvoj u njihovo vrijeme nije bio pretjerano popularan. Sve do perioda tokom prelaza stoljeća kada je Lord Dunsany 1905. godine objavio roman The Gods of Pegana. Kao i njegovi prethodnici, Dunsany je radnju postavio u cjelosti izmaštani svijet, ali je dodao i još jedan dodatni sloj izmislivši svoj vlastiti panteon bogova koje će stanovnici njegovog svijeta štovati.
Kasno 19. i rano 20. stoljeće je bio period kada su i mnoge klasične dječije priče nastale. Počevši od 1865. godine i Alise u zemlji čuda, pa zatim Čarobnjaka iz Oza 1900. godine, pa sve do Petra Pana koji je objavljen 1904. godine. Uspjeh ovih priča rezultirao je učvršćivanjem stigme da je fantazija žanr namijenjen samo djeci, te su se oni ozbiljni naslovi za odrasle smatrale manje vrijednim pisanjem. No, to nije zaustavilo razvoj žanra. Jedan od značajnijih trenutaka predstavlja i godina 1922. kada je objavljen roman The Worm Ouroboros E.R. Eddisona.
Lovecraftova mitologija
U međuvremenu u Americi, godinu dana nakon Ouroborosa izlazi prvo izdanje antologijskog časopisa Weird Tales, koji je bio posvećen objavljivanju žanrovske fikcije. Iako nije bio prvi časopis ovog tipa, debitovao je sa nekim od najpoznatijih autora u historiji žanra kao što su Robert E. Howard (kreator Conana), H.P. Lovecraft (kreator popularnih mitova o Cthulhuu).
Lovecrafta vrijedi spomenuti u svakoj priči o fantastičarskim žanrovima. On se s pravom smatra jednim od velikih utemeljitelja horora u književnoj historiji, ali je njegov doprinos fantaziji također izuzetno velik i značajan. Lovecraft je inspiraciju za ideju mitologije pronašao kod Dunseya, s time što je on kreiravši novi panteon bogova stvorio nešto mračno i zlokobno. Lovecraftovi bogovi nisu lijepi, već monstruozni, oni nisu dobri, niti nužno zli, oni su onosvjetska bića čije samo postojanje čovjeku nije shvatljivo i zato veliki broj likova u njegovim pričama završi u ludnici ili umre od samog pogleda na njih. Njegovi bogovi su nepoznata i nespoznatljiva sila. Daleko iznad nas koliko smo i mi sami iznad mikroba. Ova tema kosmičke ravnodušnosti i egzistencijalne strepnje rodila je žanr koji znamo kao kosmički horor, ali je postavila i temelje za podžanr Dark fantasy (mračna fantazija).
S druge strane, Howard je pisao nešto više tradicionalniji oblik fantazije. To su bile velike, ali i uzbudljive priče iz dijelova koje ste mogli pročitati za jedno poslijepodne. Bile su prepune magije, mačeva, heroja i herojskih djela, dama u nevolji i tako dalje. Ova vrsta niske fantastike bila je početak podžanra poznat kao Mačevi i čarobnjaštvo.
Bajka profesora sa Oxforda
I dok su iz Weird Tales neprestano pumpali Conana, a onosvjetski bogovi izluđivali obične ljude, jedan profesor sa Oxforda je pisao novu bajku za svoju djecu. Priču o malom čovjeku Bilbu Bagginsu koji se pridružio skupini od 13 patuljaka kako bi im pomogao da povrate svoj dom koji je okupirao zmaj Smaug. J.R.R. Tolkien je Hobita objavio 21. septembra 1937 godine istovremeno postavši klasikom. I premda je tou srcu bila priča za djecu, bila je dovoljno pametna i sofisticirana i za odrasle. Osim toga, Tolkienov opseg maštanja o Middle-earthu je bio do tada najopsežniji i najrealističniji.
Vjerovatno potaknut uspjehom Hobita, Tolkien je nastavio sa radom na svom izmaštanom svijetu iz kojeg će kasnije izaći njegov magnum opus i jedna od najvećih i najbitnijih knjiga u historiji: Gospodar prstenova. Nikada neću moći dovoljno naglasiti koliko je Gospodar prstenova važna knjiga, ne samo za razvoj žanra, nego i općenito. Pogotovo je meni važan (i kao knjiga i kao film), a to dokazuje i moj završni rad koji sam pisao na kraju studija. Evo i jedan citat iz uvoda rada o Tolkienu i žanru: “Tolkien je u svojoj namjeri ka stvaranju novog mitološkog svijeta vezanog za Englesku koristio sve elemente mita, epa, folklora, legendi, romantičkih svjetonazora i sl. No kako to obično biva tumačenja i interpretacije su svoju pažnju usmjeravale prema alegoričnosti ovog djela i učitavanju mnogih elemenata kojih katkad tamo nije niti bilo (ovdje neće biti govora koje je mitove Tolkien koristio, a koje ne). U predgovoru za drugo izdanje Tolkien je rekao da je „glavni motiv bila želja pripovjedačeva da se okuša u jednoj doista dugoj pripovijesti“, odnosno da „što se tiče nekog dubljeg značenja ili poruke, pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktualno.“. Na jednom drugom mjestu pamtim da Gospodar prstenova predstavlja ljudsku historiju u nekom drugom, neodređenom, vremenu. No, nijedan autor bilo kojeg žanra ne može pobjeći podsvjesnim svjetonazorima koje nameće životno iskustvo. Zoran Kravar će reći: „Što dublje u izmaštanoj prošlosti to fantastičnije, a što fantastičnije to ljepše i bolje. I obratno, što bliže našem vremenu, to običnije, ružnije i negativnije.“ Iz historije možemo vidjeti da je cijeli put do ovog trenutka danas popločan ratovima i stradanjima. Na isti način, čitava historija Međuzemlja jeste historija sukoba. Prema tome, Tolkienovi romani nisu alegorija svjetskih ratova u 20. stoljeću nego su prikaz sve historije živih bića koja nesumnjivo teži ka entropiji, destrukciji, ratovima.”
Tolkienova trilogija ne samo da je postavila skalu za dubinu i kompleksnost koju jedna priča fantazije može dostići, već je i postavila popularnu sliku žanra koja traje i do danas. Sve što se veže za modernu fantaziju započelo je s Gospodarom prstenova. U isto vrijeme kada je izašla ova trilogija, bila je objavljena i serija romana još jednog profesora s Oxforda. Riječ je o Tolkienovom dobrom prijatelju Cliveu Staplesu Lewisu i njegovim The Chronicles of Narnia. U suštini, što je Gospodar prstenova učinio za književnu fantaziju za starije, to su Kronike Narnije učinile za djecu. Kronike Narnije, iako manje složene i kompleksne, postavile su temelje YA (young adult) književnosti i utrle put djelima kao što su Artemis Fowl i Harry Potter.
Posttolkienovsko doba
Nakon Tolkiena i Lewisa mnogi su autori, pod uticajem njihovih djela, počeli stvarati djela koja su bila poput klonova njhovih uzora. Neka djela su se uspjela izdvojiti, kao Shannara kronike, ali veliki broj ih je odmah po postavljanju na police bivao zaboravljen. Također, od ’50. do ’80. godina imali smo i veliko uspinjanje naučne-fantastike koja je otpuhala mainstream scenu zahvativši popularnu kulturu poput tornada. To je bio period u kojem se najviše istaknula Ursula Le Guin nakon što je 1969. godine objavila prvu knjigu u svom ciklusu Earthsea.
Za potrebe naše teme treba istaći kako je ovaj njen roman, Čarobnjak Zemljomorja, uveo element koji će postati standarnim u bucućnosti žanra. Riječ je o školi magije gdje čarobnjaci mogu naučiti kako se ista koristi. Naravno, magija je oduvijek bila prisutnja u žanru i izvan njega, ali sve do Zemljomorja ista je bila bezgranična onostrana moć. Zapravo, sa Ursulom magija je prvi put postavila pravila, ograničenja i posljedice. Čak ni oni koji je koriste ne razumiju je u potpunosti. Drugim riječima, Ursula je magiju učinila realnom. Ona više nije svemirska sila, nešto onostrano i nejasno.
Nagli uspon popularnosti fantazije ’70. godina je donio i neke druge kreacije. Gary Gygax i Dave Arneson su oforrmili kompaniju za igre pod nazivom TSR (danas Wizards of the Coast). Izdali su prvo izdanje Dungeons & Dragons, društvene RPG igre koja je ubrzo postala pop-kulturnim fenomenom prisutan i dan danas. D&D je, u odnosu na druge društvene igre, donio imerzivne svjetove i avanturističku slobodu, dok je priča o svjetovima samomima ispričana kroz druge medije, prvenstveno knjige.
Renesansa žanra
Period ’80. i ’90. godina izrodio je mnoge klasike žanra u bliku Robina Hobba i Terryja Pratchetta, kao i Neila Gaimana. Iako ništa nije bilo monumentalno kao što je to bila Tolkienova trilogija, književnost koja je nastajala tokom tih godina ne može se okarakterisati ništa manje kvalitetnom. Međutim, fantazija je svoju renesansu doživljavala u drugom mediju – u filmu. Sve je počelo sa filmom Conan the Barbarian sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi. Veliki uspjeh filma izdavače je natjerao da posegnu i za većim plijenom. Počele su se pisati nove avanture ovog heroja, a na čelu tog projekta je bio James Oliver Rigney Jr., koji će kasnije postati poznat po drugim imenom.
Zjenica svijeta, prvi roman u serijalu Točak vremena, izašao je 15. januara 1990. godine. Rigney Jr. je svoje pravo ime zamijenio sa Robert Jordan. Iako je zadržao mnoge značajke žanra, Jordan je učinio i neke promjene. Pa tako rasa Ogeir iz romana izgleda kao neobični spoj Vilenjaka i orkova. Jordan je, prije svega, želio razviti psihološki realne likove izbjegavajući klišeje istovremeno održavajući razinu mašte koju zapravo mnogi ne mogu povući. Nakon dugo vremena, žanr je napokon iselio iz sjene Gospodara prstenova dobivši značajnu rekognaciju u svijetu ozbiljne literature i umjetnsti.
Moderno doba
I u toku te iste decenije dobijamo veliki rasplamsaj fantazije kao žanra koji će izroditi na stotine i stotine novih djela. Neka kvalitetna, a neka istovremeno zaboravljena. Tokom druge polovine ’90. godina, tačnije 1997. godine, počet će još jedan serijal epske fantastike koji nastaje na tradiciji Gospodara prstenova, ali koji preokreće konvencije žanra i stvara još mračniji i ekstremniji svijet. Riječ o serijalu Song of Ice and Fire G.R.R. Martina, poznatiji i kao Game of Thrones.
Ovo je možda i najbolje mjesto gdje bi se ovaj kratki uvod u historiju fantazije mogao zaustaviti. Prvih dvadeset godina ovog stoljeća je bilo jako produktivno. I dok imamo djela koja odišu kvalitetom, samo će vrijeme reći koja će ostati u pamćenjima sljedećih generacija kao što je to Gospodar prstenova ili bilo koje drugo djelo spomenuto u ovom tekstu.
About Author
