Ruski književni teoretičar Mihail Bahtin smatrao je da se književna veličina Fjodora Dostojevskog može mjeriti s onom Williama Shakespearea, a u svojoj knjizi Problemi poetike Dostojevskog iznio je razloge zbog kojih bi se njegova djela i danas trebala čitati. Prema Bahtinu, Dostojevski je stvorio potpuno nov način pripovijedanja, u kojem likovi nisu puki nosioci autorovih stavova, već autonomne ličnosti sa vlastitim idejama, sukobima i unutrašnjim glasovima.
Bahtin, rođen krajem 19. stoljeća u carskoj Rusiji, svjedočio je revoluciji i dramatičnim društvenim promjenama, a književnoj kritici pristupao je kao kreativnom i misaonom procesu. Smatrao je da književnost može doprijeti do istine dublje nego stvarnost sama, te da vrijednost romana leži u snazi i uvjerljivosti ideja koje iznosi. Upravo zato je Dostojevskog vidio kao autora čije je pisanje bilo bez presedana, jer se nije uklapalo u postojeće književne obrasce.
Ključni pojam u Bahtinovom tumačenju Dostojevskog jeste polifonija, odnosno višeglasje. Za razliku od pisaca koji kroz likove iznose vlastite stavove, Dostojevski je, prema Bahtinu, svojim junacima dao punu slobodu mišljenja i govora. Sukobi u njegovim romanima nisu jednostrani, već se odvijaju kroz dijalog ravnopravnih ideja, što ih čini bližim stvarnom načinu na koji ljudi razmjenjuju mišljenja u životu.
Bahtin je tvrdio da takav način pisanja zahtijeva izuzetnu emocionalnu i intelektualnu zrelost, te da se u svjetskoj književnosti nije pojavio još od Shakespearea. Dostojevski je, poput njega, bio sposoban da iz djela u djelo iznova oblikuje svoj svijet, bez jedinstvene ideološke matrice koja bi dominirala svim tekstovima.
Drugi važan element Bahtinovog čitanja Dostojevskog jeste takozvana karnevalizacija. Inspirisan antičkom i srednjovjekovnom kulturom, Bahtin je karneval shvatao kao prostor u kojem se privremeno ukidaju društvene hijerarhije i norme. U Dostojevskijevim romanima, prema ovom tumačenju, plemići i prosjaci, uzvišene ideje i mračne misli susreću se na istoj ravni, stvarajući haotičan, ali iskren prikaz ljudske prirode.
Takav pristup omogućava snažne emocije i stvarne odnose među likovima, ali i razotkriva opasnosti apsolutnih istina i ideologija. Bahtin je smatrao da upravo kroz taj „karnevalski“ svijet Dostojevski pokazuje kako rigidni pogledi na svijet vode nepravdi i patnji.
Bahtinova knjiga imala je snažan utjecaj na proučavanje Dostojevskog u Rusiji i šire, a pojmovi poput polifonije i karnevalizacije postali su sastavni dio savremene književne teorije. Ipak, njegovo tumačenje nije ostalo bez kritika. Neki autori, poput Isaiaha Berlina, tvrdili su da je Dostojevski bio dosljedan vlastitom religijskom svjetonazoru, što bi dovodilo u pitanje potpunu idejnu otvorenost njegovih djela.
Te rasprave, međutim, ne umanjuju značaj Bahtinovog rada. Naprotiv, one potvrđuju trajnu snagu Dostojevskog, čija djela iznova otkrivaju nova značenja u različitim historijskim i društvenim kontekstima. Upravo zahvaljujući kritičarima poput Bahtina, književna ostavština autora poput Dostojevskog ostaje živa i otvorena za nova čitanja.
