Foto by E-volucija.com
Horizont očekivanja na početku svakog čitanja prvenstveno oblikuje naslovnica knjige. Isti efekat na meni je ostavila naslovnica novog romana Andreja Nikolaidisa. U izdanju Buybooka, Odlazak na samom početku pokazuje sliku dvije osobe: starijeg muškarca i djevojčice. Ukoliko ste, kao i ja, često istraživali tvorevine postapokaliptične prirode, onda će vas ova slika podsjetiti na film The Road iz 2009. godine. No, strava što potiče iz prvih redova romana: „Struje je nestalo još oko podneva. Dvije svijeće su bile dovoljne da osvijetle malu kuću. Kada smo ustali nije bilo vode. Ubacio sam drva u šporet i spremio joj jaje.“ – kazuje da ovo nije vrijeme nakon, nego tokom apokalipse.
Apokalipsa u Nikolaidisovom romanu nije uzrokovana prirodnom nepogodom ili nekom vanzemaljskom prijetnjom. Počevši već od sljedeće stranice pronalazit ćete tragove apokaliptične prirode društvene zajednice u kojoj protagonista romana mora odgajati svoju kćerku. I premda je narator, tj. protagonist romana odvojen od samog autora, kroz njega progovora implicitni autor, Nikolaidisovo drugo ja, koji kroz esejistički društveno kritički okvir vrši imerziju čitatelja u njegov svijet. Naravno, ova imerzija čitatelja nije kao spuštanje na nepoznato tlo s obzirom da je riječ o pogledu na crnogorsko društvo, preko kojeg se esejistički pasaži mogu proširiti i primijeniti na cjelokupno područje Balkana.
Cjelokupna priča romana Odlazak kanalizira se kroz pogled njegovog protagoniste. Samim tim što isti ostaje neimenovan do kraja romana stvara osjećaj nepoznanice njega kao lika. Što je samo maska. Njegovi pogledi na društvo i mizantropija su njegove vizit karte. Čovjek kao ličnost postoji u mnogo verzija, a svaku od njih oblikuje druga osoba preko njenog odnosa s vama. Na isti način mi upoznajemo i protagonistu romana: preko njegovog odnosa sa kćerkom, ženom, prijateljima, poznanicima. Upoznajemo ga kao brižnog oca, emocionalno udaljenog muža kojemu žena kaže da je iz njega „hirurški odstranjena volja“, vjernog prijatelja, ali i čovjeka čija je filozofija kako bit života nije mijenjati svijet, jer svijet ne želi biti promijenjen, već kako svijet trpiti dok ne dođe vrijeme umiranja, jer je smrt „najpouzdanija stvar u svemiru.“
Tok misli protagoniste iscjepkan je i nelinearan, neprestano nas bacajući po vremenskoj mapi njegovog života. Tu saznajemo da je u prošlosti bio konobar, te da je usput tako vidio pravu sliku svijeta na kojoj su oslikani gramzivost, glad, škrtost, laž, glupost. Ne možemo onda ne reći kako apokaliptični svijet protagoniste podsjeća na Danteov pakao, samo što ovdje nema krugova i nivoa. Svi se nalazimo u istoj žabokrečini između groblja i deponija, između prljavih plaža i new age odmarališta, između dima od gasova i dima cigareta. U tom paklu na zemlji protagonista ima samo jedan cilj – osigurati kćerki kvalitetan i siguran život. Život koji vjerovatno ne može imati na Balkanu.
Potonji cilj čitatelje odvlači u sferu krimi žanra. Nikolaidis, međutim, taj žanrovski šablon latentno provlači kroz narativ ne dajući mu da preuzme primat. Štaviše vremenski okvir romana koji se odvija tokom jednog dana donosi tek finalni akt koji nužno ne mora imati dinamičnu i eksplozivnu radnju. Ove trivijalnosti Nikolaidis zamjenjuje empatijom prema protagonisti i njegovoj kćerci, tj. njihovom odnosu. S druge strane, prevelika empatija nekada od djela zna napraviti sladunjav završetak, što ovdje nije slučaj. Čitav taj finalni akt je izveden uz dozu stoičkog racionalizma, ali čak i u tim momentima kritička ironija svijeta ne posustaje, jer i glupost istog je vječna.
„Stoga, kažeš sebi: probao sam, nije išlo, dovoljno sam puta udario o zid, dovoljno sam krvario, dovoljno puta se skotrljao niz padinu pa otresao prašinu sa sebe i ponovo krenuo uzbrdo, imao sam svoje borbe, dovoljno sam puta izgubio, jer svaki put sam izgubio, istrajnost u porazu moj kraj čini časnim. Pregažen sam, ali još uvijek mogu učiniti jednu stvar: odbiti da kao svoje prihvatim ono što me je zgazilo.“
Kada roman dođe s podnaslovom, to znači da isti predstavlja nešto u okviru samog narativa. Epitaphios logos, ili posmrtni govor u ovom slučaju ima dvojaku ulogu, ali njegovo najbitnije svojstvo jeste da on dolazi kao posmrtni govor jednom društvu i svijetu čiji su ideali davno izumrli, dopustivši zombi virusima, poput korone, da ga izjedaju iznutra. Protagonista romana je vidio obje strane tog svijeta, i dobru i lošu, i zbog toga je kao svjedok odličan kandidat za taj zapis (ako takvi postoje, što ostaje na čitatelju da odluči nakon čitanja).
Nikolaidis nam je, kao i toliko puta ranije, donio još jedan relativno kratak roman koji se lako i brzo čita. Roman koji svojim sadržajem uveliko premašuje svoju dužinu. Odlazak odiše filozofskim, političkim i ekonomski esejističkim promišljanjima koji poput živaca stoje uz kičmu narativa, navodeći i same čitatelje na ista ili slična razmišljanja o mnogobrojnim temama koje su započete u romanu. I koje nisu privedene kraju, jer u paklu sve je zatočeno u beskonačnom ponavljanju istog.
About Author
