Filmovi Hayao Miyazakija su prelijepi i pomno izrađeni, a potrebna je jedna filmska godina da se izgradi od nekoliko ideja koje Miyazaki donosi svom timu u Studiju Ghibli. Iako postoji nekoliko zaštitnih znakova koji označavaju da priča pripada ovom režiseru, Miyazakijevi scenariji gotovo da i ne postoje. Sve živi u pričama. Iako se toplo preporučuje da završite scenarij prije nego što krenete u proizvodni proces, postoji ljepota i nivo prihvaćanja Miyazakijevog kreativnog procesa.
U filmovima Hayao Miyazakija postoje elementi koji vraćaju dječji osjećaj čuda i ljepote u pozadini stvarnosti koja može biti okrutna i nepravedna.
Osim vizualnog izgleda filmova Studija Ghibli, koji su sami po sebi zapanjujući, Miyazakijevo pripovijedanje je ono što ove filmove čini remek-djelima. Kiki’s Delivery Service, dvostruki igrani film Grave of the Fireflies i My Neighbor Totoro, i Miyazakijev najnoviji i posljednji film The Boy and the Heron su priče koje su radikalno u suprotnosti s holivudskim pripovijedanjem, ali imaju nivo težine koji se često zanemaruje kao nešto potpuno jedinstveno što se ne može naučiti. To je jednostavno.
1.) KORIŠTENJE STRUKTURE PRIČE KISHŌTENKETSU
Umjesto da koristi američku standardnu strukturu u tri čina da ispriča svoje priče, Miyazakijeve priče prate strukturu radnje poznate kao kishōtenketsu. Korišten od davnina u Japanu, kishōtenketsu je metoda pripovijedanja koja se sastoji od četiri dijela: ki (uvod), shō (razvoj), ten (preokret) i ketsu (zaključak).
Dok većina priča ima namještenu strukturu koju je lako pratiti i razbiti, kishōtenketsu ima svojstvo lutanja koje može izgledati neobično za ljude koji nisu upoznati s istočnoazijskim pripovijedanjem. Struktura je podložna dugom, tihom početku koji se brzo izokreće kako bi uzdrmao priču. Na kraju, preokret je sređen, otkrivajući vezu između svega. Miyazaki uvijek koristi kishōtenketsu strukturu u svom pripovijedanju, dijeleći svoju priču na četiri dijela. U trećem dijelu uvijek postoji velika prepreka koju junak mora savladati da bi stigao do kraja filma. Iako sukob može uticati na priču, on nije u fokusu. Umjesto toga, priča sadrži sukob, ali svrha priče je promjena u protagonisti.
Moj komšija Totoro je najjasniji primer. Nedostaje sukob, što je mnoge američke kritičare navelo da poveruju da se u filmu ništa ne dešava. Ali struktura kishōtenketsua je na djelu, otkrivajući da Satsuki i Mei pokušavaju da se prilagode životu bez svoje majke. Iznenadni preokret Mei u bijegu je šokantan, ali red se brzo uspostavlja. To je jednostavan film sa strukturom koja nije pretjerana.
2.) NEDOVRŠENE SCRIPTE
Iako je struktura Miyazakijevih priča postavljena, on obično ne završi priču kada je njegov tim spreman da počne raditi na filmu. Ključni dio Miyazakijevog procesa snimanja filma je stvaranje storyboarda, serije slika koje pomažu u mapiranju slijeda događaja u filmu. Dok je storyboarding bitan dio procesa animacije, Miyazaki teži da se odriče scenarija spontanosti.
„Nemam priču završenu i spremnu kada počnemo da radimo na filmu“, rekao je u intervjuu 2002. godine. „Obično nemam vremena. Dakle, priča se razvija kada počnem da crtam storyboards. Produkcija počinje vrlo brzo nakon toga, dok se scenariji još uvijek razvijaju. Nikada ne znamo kuda će priča krenuti, ali samo nastavljamo da radimo na filmu kako se razvija. To je opasan način da se pravi animirani film i volio bih da bude drugačiji, ali nažalost, to je način na koji ja radim i svi ostali su na neki način primorani da se tome podvrgnu.”
U srži njegovog procesa, Miyazakijev cilj je uhvatiti ljepotu svijeta koji stvara. Ne može ih u potpunosti ili jasno vidjeti, niti zna kako će se njegove priče završiti. Miyazaki vodi grupu animatora da pronađu film na osnovu nekoliko ideja koje im donosi.
Takahata, Miyazakijev pokojni mentor, objasnio je proces 2000-ih:
Hayao Miyazaki je odavno prestao da piše scenarije. Čak se i ne trudi da prvo finalizira storyboardove. … Nakon što je uronio u proces, tada počinje stvarati storyboardove dok radi sav svoj drugi posao, od ključne animacije naniže. Koristeći svoje moći kontinuirane koncentracije, produkcija počinje da poprima elemente beskrajno improvizovane predstave.
3.) ŽENSKI PROTAGONIST
U većini Miyazakijevih filmova, priču pokreću snažne ženske uloge, koje su hrabre djevojke ili žene koje ne razmišljaju dvaput o borbi za ono što vjeruju da je ispravno. Inspirisani njegovom majkom, Miyazakijevi ženski likovi su složeni i konfliktni, poput princeze Princess Kushana u Nausicaä of the Valley of the Wind, Lady Eboshi u Princess Mononoke, i vještice Yubaba i Zeniba u Spirited Away
Miyazaki je izjavio: „U mojoj porodici je to bio veoma muški univerzum. Imam samo braću, jedina žena mi je bila majka.” Miyazaki je jedan od četiri brata. Možda zato majčinske figure u njegovom radu imaju tako utemeljenu prirodu, dok su ženske vodeće uloge, inspirisane njegovom majkom, u potrazi za samoispunjenjem, pomažući jedni drugima i čovječanstvu na tom putu. Oni dijele univerzalni jezik saosjećanja, tolerancije i pravičnosti. Ove ženske glavne uloge ne žele da budu ništa drugo do same sebe, što je samo po sebi moćna poruka.
4.) SCENE LETENJA
Još jedan utjecaj iz djetinjstva na Miyazakijev rad je njegova ljubav prema avionima, posebno starim. Njegova porodica je posjedovala kompaniju koja je proizvodila vrhove krila za Zero lovce, i to je vjerovatno ono što je dovelo do toga da svaka od Miyazakijevih priča sadrži neku vrstu scena letenja. Od Tombovog letećeg bicikla u Kiki’s Delivery Service do Hakuove transformacije u letećeg zmaja kojeg Chihiro na kraju jaše u Spirited Away, letenje je postalo glavna komponenta Miyazakijevog rada.
Iako je letenje ključni zaštitni znak Miyazakijevog pripovijedanja, reditelj ima tendenciju da se drži podalje od vojnih aviona. Miyazaki je oslobodio razornu moć vojnih aviona. Ovaj osjećaj sukoba koji Miyazaki osjeća naglašen je u The Wind Rises kada Jiro Horikoshi sanja o izgradnji aviona, ali shvaća posljedice koje ratni avioni mogu imati.
5.) KONFLIKTI RJEŠENI PACIFIZMOM
Ono što filmove Hayao Miyazakija čini tako omiljenim od strane širokog spektra publike je to što njegovi filmovi ne prikazuju nikakvo nasilje. To je zato što Miyazaki, koji je odrastao tokom Drugog svjetskog rata, prezire nepotrebno nasilje i kroz svoje priče zagovara pacifizam.
U više intervjua koje je Kotaku pronašao preko japanskih blogova, Miyazaki je govorio o svom preziru prema nasilju u holivudskim filmovima, rekavši: „Ako je neko neprijatelj, u redu je ubiti beskrajan broj njih. Gospodar prstenova je takav. Ako je neprijatelj, postoji ubijanje bez razdvajanja između civila i vojnika. To spada u kolateralnu štetu.”
Hayao Miyazaki filmovi imaju zajedničku temu da se sporovi mogu riješiti bez upotrebe fizičke sile. Castle in the Sky, Howl’s Moving Castle i Princess Mononoke su primjeri toga jer glavni likovi nastoje donijeti mir u svijet ispunjen sukobima. Naravno, prisutni su i fizički obračuni, ali se koriste da se ukaže na beskorisnost.
Izvor: screencraft.org
Prijevod: Adnan Bajrović/E-volucija
About Author
