Izvor: Popular Science
Godine 2014. Jeff VanderMeer objavio je sva tri dijela trilogije Southern Reach u razmaku od samo nekoliko mjeseci. Serijal je postao veliki hit, a prvi dio, Annihilation, čak je adaptiran u holivudski film u režiji Alexa Garlanda. Knjige prate priču o napuštenom obalnom području koje je preoblikovano tajanstvenim fenomenom poznatim kao Area X i tajnom agencijom koja pokušava razumjeti i obuzdati njegove efekte.
Trilogija je učvrstila VanderMeerov jedinstveni stil nadrealne naučne fantastike prožete ekološkim temama. U godinama nakon toga, autor je istraživao slične motive u romanima Borne, Dead Astronauts i Hummingbird Salamander. Ipak, neka pitanja ostala su otvorena i nakon završnog dijela trilogije, Acceptance.
Još od 2017. godine razmišljao je o povratku u svijet Southern Reach, ali se tek 2023. svi dijelovi slagalice sklopili. Rezultat je Absolution, prednastavak trilogije koji je izašao 22. oktobra. Knjiga je podijeljena u tri dijela i fokusira se na dva poznata lika: Old Jima, stanovnika napuštenog sela u Area X, i Lowryja, jedinog preživjelog iz prve ekspedicije u taj fenomen. Priča je jeziva, čudna i začuđujuće duhovita (samo pričekajte da upoznate mesožderne zečeve).
U razgovoru za The Verge povodom objave knjige, VanderMeer je otkrio kako je tekao proces pisanja, zašto je odlučio da se vrati ovom svijetu i kako uspijeva balansirati između nejasnoće i razumljivosti u svojim pričama.
Pisanje u šest mjeseci – izuzetak ili novo pravilo?
Absolution je napisao u samo šest mjeseci, što se razlikuje od njegovog uobičajenog tempa.
„Posljednjih godina sve kasnije započinjem pisanje romana, jer volim o njima razmišljati duže vremena. Otkrio sam da, što duže razmišljam o priči, to se ona potpunije oblikuje na papiru. O Absolutionu sam razmišljao od 2017, a onda je 31. jula prošle godine (2022 op.a.) munjevito sve sjelo na svoje mjesto – likovi, struktura knjige, način na koji će biti napisana. Počeo sam pisati i nisam stao do 31. decembra. Pisao sam od jutra do večeri, što mi inače nije običaj. Obično pišem ujutro.“
Do kraja godine imao je gotov rukopis od 150.000 riječi. „Bilo je iscrpljujuće. Cijeli svoj život sam pauzirao da bih to završio. Ali bilo je i nevjerovatno zadovoljavajuće.“
Nakon 10 godina – je li bilo pritiska?
Kada je trilogija Southern Reach prvobitno objavljena, nije bilo vremena za gomilanje očekivanja jer su knjige izlazile brzo jedna za drugom. Sada, deset godina kasnije, situacija je drugačija.
„Iskreno, bilo je oslobađajuće. Toliko ljudi je pročitalo ovu seriju, koja je u suštini priča o nepoznatom i nemogućnosti potpunog razumijevanja svijeta, i svaki čitalac je na svoj način popunio praznine. Nisam osjećao pritisak. Naprotiv, imao sam osjećaj da su mi čitatelji dali dozvolu da se potpuno prepustim priči. Čak i kada sam objavljivao odlomke, reakcije su bile pozitivne i podržavajuće.“
Balans između dezorijentacije i razumljivosti
Jedan od najintrigantnijih aspekata Absolutiona je njegov način pripovijedanja, koji čitateljima namjerno stvara osjećaj dezorijentacije.
„Naučio sam da čitatelji često ponovo čitaju ove knjige. Na primjer, vidio sam reevaluaciju Authorityja – ljudi su tek prilikom drugog čitanja primijetili njegov humor. U Absolutionu, svaka riječ je promišljena i sve važne informacije nalaze se pred čitateljem. Ali način na koji se stvaraju klaustrofobija i nelagoda može otežati potpuno razumijevanje priče pri prvom čitanju. Ipak, ne mislim da su ove knjige toliko nadrealne ili neobične – posebno ova, koja je zapravo zabavna na svoj način.“
Je li ovo kraj serijala?
Iako Absolution dolazi kao prequel, on se, kako VanderMeer kaže, „potajno ponaša i kao nastavak.“ No, da li je ovo definitivni kraj Southern Reach sage?
„Mislim da jeste. Pokušavao sam pronaći način da ispričam priču nakon Acceptancea, ali mi je rješenje došlo iz podsvijesti u obliku Absolutiona. Ova knjiga proširuje priču bez razotkrivanja svih misterija, što smatram ključnim za serijal koji se bavi nepoznatim. Ako bih se ikada vratio ovom svijetu, morao bih pronaći način da ga i dalje učinim opipljivim i visceralnim. Ne želim da završi poput kasnijih knjiga u serijalu Dune, koje postaju sve apstraktnije. Želim da priče ostanu žive i bogate detaljima.“
Šta je sljedeće?
Nakon Hummingbird Salamandera, VanderMeer je rekao da ima još dvije knjige koje želi napisati.
„Stalno pominjem projekte koji zatim promijene redoslijed. Često pišem 30.000–40.000 riječi u svesku, pa ostavim priču i vratim joj se godinama kasnije kada osjetim da imam nešto novo da dodam. Ne patim od blokade pisanja jer uvijek mogu preći na nešto drugo. Taj pristup mi jako odgovara.“
Uvijek ići do kraja
Jedan od njegovih ključnih principa u pisanju je ne bojati se neuspjeha.
„Divim se Angeli Carter jer je uvijek išla do kraja sa svojim idejama. Mislim da je to ključno. Ne smiješ se bojati neuspjeha. Ako bih izgubio rukopis nekog svog romana, jednostavno bih napisao nešto novo. Naučio sam da ne brinem o takvim stvarima – i to mi je donijelo puno samopouzdanja u pisanju.“
Jeff VanderMeer se vratio u Area X, ali ovaj put na svoj način – s knjigom koja ne daje sve odgovore, već proširuje misteriju i ostavlja čitateljima prostor da sami istraže nepoznato.
About Author
