Slika by E-volucija
Drugi zakon termodinamike je novi roman Drage Glamuzine, drugi po redu u njegovoj spisateljskoj karijeri i prva knjiga od 2011. godine. Riječ je o, na prvi pogled, relativno kratkom romanu s intrigantnim naslovom koji pred čitatelja postavlja dilemu očekivanja. S jedne strane, jasno je o čemu je riječ, ali s druge strane, to može biti bilo šta. Za one koji ne znaju, drugi zakon termodinamike potiče iz fizike, a on definiše promjene energije u jednom sistemu. Ona se stalno mijenja iz jednog oblika u drugi, pri čemu je broj promjena ograničena. Svaki put kada se desi promjena energije, jedan njen dio pređe u takav oblik koji više nije pogodan za nove prijelaze. Drugim riječima, energija slabi, i na kraju, poetski rečeno, umire.
Ovi mali procesi drugog zakona termodinamike, odnosno njihovi ishodi kasnije su nazvani entropijom. Nakon svega rečenog, vjerovatno biste pomislili da Glamuzina piše neki naučno-fantastični roman ili priču o ludom balkanskom fizičaru, ali nije tako. Drago Glamuzina u priči o entropiji polazi od samog sebe i njegovog kruga prijatelja. Grupa hrvatskih književnika, spisateljica i poznanika okuplja se na zabavi u kući Zorana Ferića. Zabava je upriličena povodom dolaska američkog pisca Jonathana Franzena. Međutim, dok se zvijezda večeri ne pojavi, okupljeni se, uz alkohol i narkotike, zabavljaju pričajući vlastite intimne priče.
Jedinstvo radnje
Drugi zakon termodinamike, dakle, oblikuje jedinstvo radnje, odnosno jedinstvo vremena i prostora. Cjelokupna radnja se odvija u Ferićevoj kući tokom jedne noći. Bilo da je riječ o filmovima ili knjigama, veliki sam fan ovog načina pripovijedanja. Upravo u ovakvom okruženju autori mogu da zablistaju na dva nivoa: psiloškom i dijaloškom. Drugi zakon termodinamike Drage Glamuzine nije iznimka.
U praktično dekameronskom stilu Glamuzina postavlja figure u jednu sobu, a pripovijedanje priča im, profesionalnom deformacijom ili ne, dolazi kao sasvim prirodan odabir i slijed. Likovi istupaju, jedan po jedan, i pričaju svoje privatne, pretežno ljubavne priče ispunjene seksom, bizarnošću, prevarama, ali ponajviše upravo onim drugim zakonom termodinamike – entropijom. Dakle, čitatelj se prije svega susreće s piščevom stilskom, odnosno dijaloškom formom. Skoro kao u dramskom tekstu, autor zapisuje rečenice koje se distinktivno razlikuju, stilski i retorički, od samih autorovih narativnih tokova. Samim tim, iako je događaj ostao u prošlosti kao davno završen, likovi vještim vladanjem dijaloške forme ponovno oživljavaju na stranicama romana, dobijajući svoj vlastiti glas, emociju i psihološku pozadinu. Ono što je posebno fascinantno jeste kako Glamuzina vješto vlada sa velikim brojem dijaloških glasova na malom prostoru, a pri tome mislim i na mjesto radnje i format knjige.
Neizbježni marš entropije
Iako svaka dekameronski ispričana ljubavna priča posjeduje svoju empatijsku i psihološku distinktivnu stranu, jedan od likova, Slaven, uzvikuje kako: „Slušajući vas, čini se da ništa drugo ne postoji na svijetu.“ Ova rečenica u kontekstu romana može poslužiti kao spoznajni trenutak poražavajuće činjenice da osim entropijskog puta na svijetu ne postoji ništa drugo. Sve što likovi grade u svojim životima neosporno dolazi do svog entropijskog kraja. Na nju nije imun ni sam pripovjedač. Pa čak i noć koju ovi prijatelji provode zajedeno žrtva je zakona koji vlada kosmosom.
Upravo na toj osnovi, Glamuzina piše jedan kratki roman koji, u osnovi, može poslužiti i kao ogled iz fizike. Formativno gledajući Drugi zakon termodinamike čitatelju donosi narativ koji pripovjeda o mikro- i makrokosmosu. U makro smislu riječ je o neizbježnom kosmičkom sistemu kojeg smo i sami dio, iz kojeg niti u jednom trenutku ne možemo izaći i koji neosporno vodi naše živote na vremenskoj osi. U mikrokosmičkom carstvu prevladavaju svi oni nagoni, ljudski, životinjski ili mehanički, koji su opet u podređenom položaju uticaja makro svijeta. Oni koreliraju, komplementarni su, ali opet distinktivno drugačiji. I šta to na kraju znači za jedan ovakav roman? Pa, rekao bih da to znači da je svaki trenutak naše slobodne volje deterministički predodređen. Ne nužno djela, ali definitivno ono što dolazi na kraju. Jer na kraju svake priče ostane samo entropija. Kraj. Razdvajanje. Smrt.
Kratko, a slatko
Drago Glamuzina je, kao što sam već naveo u uvodnim rečenicama, napisao jedno kratko djelo, ali koje unutar svojih korica nosi čitave svemire. Mnogo privatnih priča koje svojim sadržajem kod čitatelja mogu pobuditi empatiju, jer su srodne, bliske, skoro svakodnevne. A opet, s druge strane, sve je uvezeno blistavim ritmičkim i stilskim vladanjem narativne forme da čitanje samog romana može proći u trenu, a u vama ostavi osjećaj koji ćete kasnije nositi barem nekoliko dana.
Kako je pandemija COVID-19 proizvela takve scenarije da smo umjesto stvaranja vlastitih priča bili prinuđeni da dekameronski, među svojim zidovima, pripovijedamo stare priče, jedno djelo kao Drugi zakon termodinamike dolazi kao produkt vremena u kojem živimo. Kao savršen svjedok, kao dokaz egzistencije, kao univerzalna priča svih nas. Jer svi živimo pod plaštom drugog zakona termodinamike, zar ne?
About Author
