Izvor: Screenshot iz igre
Kraj 2024. godine obilježio je dugoočekivani nastavak popularnog Stalkera. Nakon dugo vremena i nekoliko pomjerana i perioda neizvjesnosti, Stalker 2 je napokon izašao i automatski zauzeo mjesto među najboljim igrama te godine. U isto vrijeme, jedan drugi studio je radio marketinšku kampanju o svojoj igri smještenoj u svijetu nakon postnuklearne katastrofe. No, taj studio je svoju igru otkrivao zrno po zrno, a svako zrno je bilo zavijeno u dupli sloj misterije i nepoznatosti. Naravno, riječ je o igri Atomfall koju je krajem marta 2025. godine objavio studio Rebellion Developments koji stoje iza naslova kao što su Sniper Elite serijal i Zombie Army.
Do trenutka izlaska igre, odnosno njenog prvog pokretanja nisam o njoj znao ništa. Sjećam se jedino najavnog teasera koji je objavljen u ljeto 2024. godine koji prikazuje zeleni predio sa crvenom telefonskom stanicom u kojoj zvoni telefon, dok se u pozadini krije nuklearno postrojenje iz kojeg se ka nebu širi ogromni zlokobni oblak. I to je sve… I upravo ono što me je privuklo ovom naslovu je upravo estetika koju su najavljivali. I to je zapravo jedan od najvećih razloga zašto sam uživao u Atomfallu, a o tome ću više reći u nastavku.
Putevi se račvaju
Dakle, Atomfall je akcijska survivor video igra smještena u alternativnu verziju 1960-ih godina nakon što je nuklearna katastrofa u Windscaleu dio sjeverne engleske pretvorila u radioaktivnu karantinsku zonu. Igra se odvija iz prvog lica, a vaš karakter se budi u bunkeru kada u njegovu ćeliju uleti povrijeđeni naučnik i pošalje vas u “avanturu”. Vaš karakter ne zna kako je dospio tu i zašto i vaš jedini zadatak u startu je da pronađete način kako da odete iz zone. Lakše reći nego učiniti.
Ovdje se zapravo upoznajemo sa prvom glavnom mehanikom igre koja Atomfall čini nešto drugačijim gamerskim iskustvom. Razmotavanje priče se odvija kroz otkrivanje različitih tragova, čitanje pisama, razgovore, traganje i lutanje po mapi. Igra vas neće voditi na tom putu, već ga morate sami otkriti. I to je ono što je ovu igru na prvo učinilo veoma zanimljivom. Po prvi put u dosta vremena čitanje brojnih zapisa i ostavljenih poruka zapravo ima smisla. Istraživanje ima smisla. Sve je povezano u jedno veliko nuklearno klupko.
Filozofija već na prvu
S obzirom na to da u igri niste neka bogom dana sila koja će kao tornado proći ovim svijetom, a municija i drugi resursi će vam biti od velikog značaja, ovo istraživanje mape donijet će vam iskustvo igranja u kojem ćete morati razmišljati i kalkulisati svaki vaš idući potez. To nas dovodi i do druge mehanike koju Atomfall donosi – otkucaji srca vašeg lika. Zdravlje je u gotovo svim igrama od ključnog značaja, a u Atomfallu donosi i još jednu posebnu notu. Intenzivne aktivnosti poput borbe ili trčanja povećavaju puls, što može dovesti do zamagljenog vida i prigušenog sluha. To pred igrače stavlja još jednu prepreku pogotovo u situacijama kada ste okruženi neprijateljima.
A neprijatelja u Atomfallu je puno i posvuda su. Podijeljeni su u nekoliko karakterističnih frakcija koje imaju distinktivne svrhe i ciljeve, a vaša interakcija se u konačnici neće svesti samo na puko ubijanje (iako je i to moguće zaobići i igru preći bez jednog jedinog ubistva). Međutim, osim ove podjele sama karakterizacija likova koje ćete sresti u igri nije doživjela neka dublja interveniranja. Što će reći, likovi su ono što jesu i njihova filozofija je prepoznata već na prvu. Vaše je samo kojoj ćete se filozofiji vi nakloniti jer to znači i koji ćete kraj dobiti. Atomfall ima šest krajeva i volio bih da sam ih mogao isprobati sve. Naime, nakon što pređete određenu tačku u igri (koja nije navedena), svi zadaci na ovaj ili onaj način bivaju gotovi i vi je možete samo završiti. Daljeg lutanja svijetom Atomfalla više nema. Osim ako niste bili pametni pa napravili više save game verzija (igra ima automatski save sistem, ali on igračima kasnije ne daje određene trenutke u koje se kasnije mogu vratiti, u loadingu postoji samo vaš save).
Britanska atmosfera
Volio bih da sam mogao ostati duže u ovom svijetu Atomfalla jer mi se zaista svidjela estetika igre. Prešao sam je za nekih 16 sati igranja, igra nema NG+, a nije mi se dalo ponovo kretati ispočetka i prolaziti neke stvari ponovo da bih istražio misterije koje u prvom igranju nisam uspio. To ne znači da je igra loša, već jednostavno nisam takav tip igrača. Možda je uzmem ponovo nakon nekog perioda.
U odnosu na spomenuti Stalker sa početka teksta, a s kojim Atomfall dijeli dosta zajedničkih karakteristika, baš kao i sa Falloutom, Metrom i Bioshockom, svijet Windscalea je rekao bih mnogo ljepši. Gotovo kao kada bi Ghibli studio radio anime o nuklearnoj nesreći. Time hoću dad kažem da svijetom Atomfalla prevladava zelena boja koja je karakteristična za Ghibli. Trava je bujna i nevjerovatno zelena. Nebo je plavo, oblaci pretežno bijeli sa sivkastim tonovima, ptice se čuju, vegetacija buja, žuborenje potoka prodire iz pozadine. Atomfall je jedan pravi piknik prekoputa nuklearke. I kao što možete vidjeti iz fotografija, znao sam uzeti trenutak ili dva da zastanem i samo uživam u pogledu. Britanska klasična arhitektura i ruralno okruženje te retro naučno-fantastični motivi i elementi samo dodatno pojačavaju efekte atmosfere u igri.
Šta je čudno? Daj još čudnije
Nažalost, Atomfall nije bez boljki. Igra ima svojih problema i nedostataka zbog čega bih mogao shvatiti nekoga kome bi iskustvo igranja bilo značajno narušeno. Jedan od ponavljajućih problema igre jeste bug nestajanja zvuka. Ovaj bug je rješavalo lagano ponovno pokretanje igre, ali mislim da je ovo bug koji se u 2025. godini jednostavno ne bi trebao dešavati u igrama. Pogotovo kod iskusnih studija sa zavidnim rezimeom, a za Rebellion možemo reći da jeste. Dalje, mišljenja sam da su svi krajevi nezadovoljavajući za misteriju i priču koju smo tako pažljivo odmotavali. Sve je tako dobro urađeno i smišljeno do tog samog kraja, kada priča treba dobiti svoju zaokruženost, makar ona bila i otvoren kraj protiv kojih također nemam ništa. Imam protiv neinspirativnih krajeva, a Atomfall upravo ima takvih šest – neinspirativnih i nezadovoljavajućih.
Štaviše, s obzirom na to da sam veliki fan new weird žanra (pogledajte romane Annihilation, Grad i grad i slična djela), prepoznao sam brojne elemente i motive u koje je Atomfall mogao dodatno zagrebati. Filozofirati na način da ne oduzme primat misterioznom – od odnosa čovjeka i prirode, do natprirodnih sila, robotike i horora. Ali nije… Gubitak u tom svijetu neobičnog, neobjašnjivog, čudnog i neopisivog bio bi zaista nevjerovatno iskustvo. Kao što već i jeste, ali relativno kratko i to je moj najveći problem. Najavljen je DLC koji će nas ponovo vratiti u Windscale i nadam se da će on biti jedan korak dalje ka većem otkrivanju ovog svijeta Atomfalla. Rebellion u vlasništvu ima proizvod sa potencijalom da se razvije kao Fallout.
Kratko, a slatko
Atomfall je video igra koja unatoč svojim problemima daje igračima ono što oni traže od jedne takve kreacije – angažman. Traganje, istraživanje, kalkulisanje, izgubljenost, misterija i sve zamotano vrpcom atmosfere britanskog okruženja garanti su uživanja u igranju ove igre.
U konačnici sebi volim nekada ponoviti da ne moraju sve igre trajati 40-50 sati da bi nam pružili onu dozu dopamina koju tražimo. I 15-20 sati je više nego dovoljno. A toliko za Atomfall je bilo dovoljno da je učini jednom od dražih igara koje sam igrao posljednjih godina.
About Author
