Crvotočine su prisutne u svijetu fizike i nauke još Einsteinovih dana generalne relativnosti. One su objekti u svemiru koje bi najlakše bilo opisati kao kraticama na međuzvjezdanom putovanju. Vjerujem da ste svi gledali film Interstellar i u suštini znate kako bi crvotočine u teoriji trebale raditi.
Crvotočine predstavljaju odličan motiv za pisce da premoste radnju s jednog kraja kosmosa na drugi, da pređu preko brzine svjetlosti i svih prepreka svemira i ograničenja brzine. Međutim, ono što likovima iz romana naučne fantastike omogućuje brzo prelaženje kroz svemir, trenutno postoji samo u teoriji, jer zasada, koliko znamo, crvotočine ne postoje. Što ne znači da ne bi mogle postojati. Mi ih jednostavno još nismo otkrili i u tom kontekstu još uvijek nismo sigurni bi li nam bile korisne kao potencijalne prečice.
Otkad je Albert Einstein objavio svoju opštu teoriju relativnosti, imali smo matematički jezik za opis i zamišljanje ovih fantastičnih struktura. Tada su ih naučnici nazivali “jednodimenzionalne cijevi” ili prosto “mostovi” – s druge strane, termin “Einstein-Rosen most” se još uvijek koristi u teoriji uz neizbježni popularizirani naziv crvotočina (wormhole).
Američki fizičar John Wheeler 1957. godine je skovao potonji ustaljeni naziv za ove svemirske pojave u njegovom radu Annals of Physics: “Ova nas analiza tjera da razmotrimo situacije u kojima postoji mreža protoka sile, koje prolaze kroz nešto što bi topolozi nazvali drškom višestruko povezanih prostora, i što bi fizičari možda opisali nešto živopisnijim nazivom – crvotočina.”
Zakrivljenost prostora i linije sile možda većini ljudi ne znači puno, ali ko ne može zamisliti crva koji jede svoj put kroz jabuku ili komad drveta? Tunel koji nastaje, povezuje jedan dio površine sa drugim, udaljenijim dijelom, savršena je metafora za nešto što može povezati inače dvije udaljene lokacije u svemiru. A zato što je Einstein pokazao kako su prostor i vrijeme fundamentalno isprepleteni i povezani, putovanje kroz crvotočinu nas možda neće odvesti samo u neko drugo mjesto, već bi mogla poslužiti i kao prečac do nekog drugog vremena.
Nije ni čudo što su crvotočine postale toliko popularne u naučnoj fantastici. U stvarnom životu, brzina svjetlosti je krajnja tačka: ništa sa masom nikada ne može ići brže od brzine svjetlosti. To znači da sunčevoj svjetlosti treba pet sati da stigne do Plutona, te godine i godine da stigne do drugih zvjezdanih sistema. Nema baš puno priča u kojima su likovi prisiljeni da sjede stotinama godina i čekaju da stignu bilo gdje (generacije bi se smjenile nekoliko puta dok bi stigli do najbliže zvijezde).
Crvotočine su, dakle, savršen način da se zaobiđe Einsteinovo ograničenje brzine i omogući putovanje likova galaksijom u razumnom vremenskom okviru. Pri čemu, one omogućavaju da element putovanja bude glavnim segmentom priče bez kršenja bilo kakvih zakona fizike. Što nas dovodi i do pitanja iz naslova – mogu li ljudi (kao što smo vidili u Interstellaru) putovati kroz crvotočine? Pa odgovor i nije baš zadovoljavajući jer on glasi – možda?
Prvi problem bilo kog astronauta istraživača odlučnog da istraži crvotočinu jeste da, u suštini, nađe jednu. Iako rad Einsteina tvrdi da one mogu postojati, za sada nismo u stanju da vidimo barem jednu. Moguće je da su zapravo nemoguće, da neki dublji zakoni fizike, koje još nismo spoznali a kojima se univerzum pokorava, ne dozvoljavaju formiranje ovih objekata u kosmosu.
Drugi problem je što, unatoč višedecenijskim istraživanjima, naučnici još uvijek nisu sigurni kako bi crvotočine djelovale. Mogu li se one kreirati i manipulirati nekom vrstom tehnologije, ili su one jednostavno sastavnim dijelom kosmosa? Da li zauvijek ostaju otvorene ili traju samo ograničeno vrijeme? I najbitnije, jesu li dovoljno stabilne da omoguće sigurna ljudska putovanja?
Pitanja ima, ali odgovora nema, barem ne sigurnih. Što naravno ne znači da naučnici ne rade na odgonetanju ovih pitanja. Uprkos nedostatku stvarnih crvotočina za proučavanje, istraživači i dalje mogu da modeliraju i testiraju Einsteinove jednačine. NASA je decenijama provodila legitimna istraživanja crvotočina, a ove su godine rekli kako bi putovanje kroz jednu moglo biti izvedljivije nego što se do sada mislilo. Istraživanje se odnosilo na jedan od najpoznatijih koncepata crvotočina – crna rupa služi kao otvor jedne. Ali crne rupe su opasni kosmički objekti koje šire strah i trepet. Ispostavlja se, međutim, da bi neke crne rupe relativno lako mogle pustiti objekat da prođe kroz njih. To bi putniku omogućilo istraživanje prostora preko spoznatljivog i tako eliminira jednu od najvećih zagonetki.
Prema tome, zaključak je da sve dok ne pronađemo jednu crvotočinu odgovor na postavljeno pitanje može biti i da i ne – ili možda. Sve do tada, a možda i kasnije ako shvatimo da nam one ne mogu pomoći pri istraživanju svemira, morat ćemo to raditi na staromodan način: lansirajući rakete i satelite na duga međuzvjezdana putovanja. Ili pak baciti se u svijet fikcije i odvesti naše misli na daleka kosmička putovanja.
Izvor: astronomy.com
About Author
