Ready to get published
Digitalno doba je revolucioniziralo mnoge proizvodne djelatnosti: od stvaranja industrijskih mašina do toga da one obavljaju teške poslove za nas. No, šta to znači kada mašina odlučuje i stvara za umjetnost, u ovom slučaju književnost? Kakva je uloga pisca u tom svijetu? Tekst u nastavku se bavi temom pisca i algoritama koji određuju koje će djelo biti izdano ili bestseller, te problematikom koja nastaje iz ovog odnosa.
Algoritmi su postali naša svakodnevnica. I dok u jednu ruku imaju pozitivnu praktičnu primjenu (npr. u bioinformatici i bioinžinjeringu), njihova upotreba za upravljanje društvenim i drugim mrežama na internetu relativno ograničava korisnike na samo jednu sliku svijeta. Vaš YouTube, Facebook, Instagram, Snapchat, Goodreads, IMDb, pa čak i Google pretraživač rade na principu algoritma koji upravljaju sadržajem u skladu sa vašim prethodnim aktivnostima. To je već opće poznata stvar. Ovu barijeru je nekada strašno teško prevazići, pogotovo kada želite raditi određeno istraživanje te dosegnuti do što je više moguće različitih izvora. Samo snaga volje i želja za učenjem novih stvari vas nekada može odvesti dalje, ali i to na kraju ima svoju algoritamsku vrijednost.
E-era
Ista je stvar i sa čitanjem knjiga, odnosno promocijom na internetu. Internet je za pisce i književnost donio jednu mogućnost koju prije nisu imali. To je bio nemjerljivi prostor na kojem su se mnogi neafirmisani, mladi, zanemareni i bilo koji drugi autori mogli javno i bez problema oglašavati. Era e-knjiga je ponajviše eksplodirala upravo jer su čitatelji pronalazili književna djela koja izdavači nisu želili izdavati. Roman The Martian, primjera radi, svojevremeno je bio odbijen od svih američkih izdavača, da bi ga na kraju autor Andy Weir postavio na Amazon besplatno. Ubrzo je roman postao ogromni hit, što je tek tada dovelo i do fizičke kopije i izdanja, a kasnije i hit filma s Matt Damonom u glavnoj ulozi.
Navedeni primjer pokazuje kako izdavači nerijetko ne znaju šta njihovi čitatelji žele, odnosno misle da znaju šta je “korisnicima” potrebno. S druge strane, izdavači u ekonomski razvijenijim zemljama, gdje je književnost razvijeniji medij, svakodnevno dobijaju na stotine rukopisa, što je na neki način potrebno provesti kroz eliminacijski proces kako bi došli do onih nekoliko stotina rukopisa koji će biti objavljeni te godine. Dakle, ovdje pričamo o jednom gargantuovskom postupku koji zatjeva tone i tone uloženog vremena i koncentracije. Tu na scenu stupaju algoritmi. Trenutno u svijetu postoji nekoliko programa koji za izdavače određuju koju će knjigu izdati.
Algoritmi izdaju romane
Algoritmi ovih programa rade na sljedeći način: oni u svojoj bazi imaju na hiljade knjiga koje su stekle status bestsellera; nakon što u sistem ubacite svoj rukopis algoritam ga poredi s ostalim romanima i na kraju daje procenat uspješnosti prodaje ukoliko vaš roman bude objavljen. Šta se poredi, vjerovatno se pitate? Njemački algoritam QualiFiction prvenstveno obraća pažnju na dužinu vaših rečenica, ključne riječi, gradnju napetosti, kvalitetu rječnika i emocije. Algoritam, također, mjeri i kvalitetu odnosa između svih ovih elemenata, te koristeći sve ove karakteristike donosi konačnu procjenu koja se mjeri u postocima.
Upotreba ovih algoritama u izdavačkoj djelatnosti ubrzo je našla na različite reakcije. Za jednu stranu, ona ima svoje prednosti jer nekim nepoznatim autorima može dati priliku da zasijaju, ali za drugu stranu, ona stvara jednu ograničenu i centralizovanu skupinu književnih djela koja, u konačnici, možda i ne posjeduju nikakvu umjetničku vrijednost. Uloga izdavača, urednika, lektora i drugih tzv. behind the scene učesnika u razvoju knjige, biva značajno umanjena, a profit zagarantovan i čist. Publika tako neprestano biva zatrpavana knjigama za koje bivaju ubjeđivani da ih moraju pročitati. No, stvar koja me je navela na pisanje ovog teksta jeste pitanje šta je sa piscem? Kakva je uloga pisca u svijetu u kojem je on, ako ćemo iskreno, u tom procesu najmanje bitan? Algoritmi danas analiziraju djela, ali već sutra će ih koristiti i za stvaranje novih djela. Gdje to onda baca našeg sirotog pisca?
Autor je mrtav?
Uloga pisca je kroz književnu teoriju i filozofiju razmatrana odavno i na razne načine. Tek sa Rolandom Barhesom ova priča dobija na intenzitetu. Roland Barthes je autor teksta “Smrt autora”. U tom revolucionarnom tekstu Barthes nije mislio kako će doći vrijeme kada više nećemo znati ko je autor djela, već je mislio kako se nećemo uopšte brinuti o tome, o autorovoj biografiji ili njegovim intencijama pri analizi književnog djela. U tom smislu nije važno ko je autor – kakvo je on imao djetinjstvo, kakvi su mu svjetonazori, kojeg je spola, bukvalno ništa. Pitati autora koja je bila njegova intencija je besmisleno, jer je važna čitateljeva reakcija i odgovor na sadržaj. Nema ničega osim teksta. Ova smrt autora slična je drugoj, srodnoj, teoriji – dekonstrukciji – koja se razvijala uporedo s poststrukturalizmom sredinom 20. stoljeća. Jedna od dekonstrukturalističkih ideja je bila i ta da pisac nije biće koje proizvodi smisao, nego je on biće zahvećeno mrežom jezika koju treba dekonstruisati.
Dakle, pomno čitanje ukinulo je autora. Intertekstualnost je bila upotrebljiva u pogledu saznavanja umjetničkih uticaja, ali morali biste zaboraviti da su ti tekstovi prošli kroz mozak određenog pojedinca, interpretirani u kontekstu njegovog doživljaja, iskustva, historije, kulture i tako dalje. Sve je to mreža tekstova koji su uticali na druge tekstove, bez naizgled ikakvog medijatora. Postkolonijalna teorija je pokušala promijeniti ovu poziciju autora, ali niti ona nije otišla daleko. Još uvijek nije postojao autor u smislu da je pojedinac, već je on kulturološko i/ili nacionalno-historijsko iskustvo koje stoji nasuprot drugim kulturama, nacijama i slično.
Čitatelj, konzument, kupac, novac
Premotajmo nekoliko decenija unaprijed i imamo istu situaciju. Pisac je danas sve ovo navedeno prije i još mnogo više, osim same individue koja piše i živi od toga. U Bosni i Hercegovini je uloga pisca obezvrijeđena do kraja. To su ljudi koji u pravnom smislu nemaju ništa. Nemamo zakona o izdavaštvu, zakona o knjizi, autorska prava vise na tankoj niti, a poslovno-ekonomski status pisca je nepostojeći. U svijetu pisci kotiraju nešto bolje. Cijela književna proizvodnja umrežena je i sa drugim medijima, posebno sa filmom. Ali i u tamo imamo svojevrsno pumpanje naslova sumnjive umjetničke vrijednosti koji se prodaju u milionskim tiražima, a u svemu tome uloga pisca stoji na klimavim nogama.
Štandove na sajmovima knjiga krase naslovi čije korice krase imena – imena autora i romana – koji iz godine u godinu bivaju sve većim i većim da nekada imam osjećaj da će iskočiti sa korica i udariti me po glavi, a njihov značaj i vrijednost sve manja i manja. To je upravo kulminacija svih ovih prethodnih teorija. Nije bitan autor, ko je on, odakle je on, bitan je čitatelj, konzument, kupac, novac. I to je ono što algoritmi provjeravaju. Nije bitna autorova intencija i umjetnička vrijednost, već koliko stotina primjeraka izdavač može prodati.
Nedostaci algoritama
Ono što ovi algoritmi relativno ne mogu da otkriju jeste doza inovativnosti i originalnosti kod autorovog izričaja koji bi mogao privući pažnju čitatelja. Pada mi na pamet tekst Umberta Eca Sa žaljenjem odbijamo, te onaj dio o Proustovom romanu i načinu kako bi ga današnji urednik opisao: „Ovo je bez sumnje jedno djelo koje angažuje, možda je dugačko ali u nekoliko džepnih knjiga moglo bi se prodati. U svakom slučaju, ovako ne valja. Potreban je ozbiljan redaktorski rad: treba obratiti pažnju na interpunkciju. Rečenice su suviše zamorne, neke zauzimaju po čitavu stranicu. Dobrim redakcijskim intervencijama treba ih svesti na najviše dva do tri reda svaka, a uvođenjem novih, kraćih paragrafa, rad bi se sigurno mogao poboljšati.“
Zagovaratelji algoritma i njihove upotrebe u izdavaštvu reći će kako on ne sudi knjizi prema njenim koricama, kao što sam ja u jednom prethodnom poglavlju, ali on žestoko sudi piscima i razvoju književnosti u cjelosti. Pisac već visi na konopcu, samo je pitanje vremena kada će mu AI izmaći stolicu.
Kao zagovaratelj naučnog i tehnološkog progresa, ali i kao književnik, ne mogu da se otmem dojmu da bi algoritmi eventualno nekada u budućnosti mogli značajno doprinijeti razvoju književnosti, kao što je to učinio internet. Ako ništa u nekim manjim književnim sredinama kao što je Bosna i Hercegovina. Ali trenutno su algoritmi ograničeni što potvrđuje i slučaj iz Amerike gdje prilikom jednog istraživanja algoritam nije uspio prepoznati ironiju. No, to znači razviti algoritme do te mjere da će i oni sami moći stvarati književnost, što nas dovodi do paradoksa.
About Author
